Problemi oko uvođenja eura – hrvatske službene novčane jedinice od 1. siječnja – do sada su se uglavnom svodili na rad bankomata na kraju ove i početku 2023. godine te zamjenu kuna za eure kod onih građana koji novce drže u kući umjesto u banci. Postoji ipak potencijalno još jedan problem, bar u prvo vrijeme konverzije valuta, o kojem se ne vodi računa.
Piše: Neven Šantić
Mijenjanje novčanih jedinica nije baš česta pojava. Amerikanci, Britanci i Francuzi, primjerice, već stoljećima upotrebljavaju dolar, funtu i franak. Na ovim našim turbulentnim prostorima, međutim, u posljednjih stotinjak godina promijenilo se nekoliko valuta. Kako je jedna država nasljeđivala drugu tako su se mijenjale i novčane jedinice.
Na teritoriju Hrvatske tako su, kako u koje vrijeme, u opticaju bili austro-ugarska kruna, dinar, lira, hrvatski dinar i kuna. S vremenom građani se naviknu na novu valutu, još jedno vrijeme prisjećajući se one druge koja je otišla u povijest, uspoređujući njihovu snagu ili osobni doživljaj “pripadnosti”. Bit će tu i nostalgije, kakva je posebno bila izražena kada je nakon Prvog svjetskog rata dinar zamijenio krunu.
Euro je po mnogočemu malo drukčija priča
No, euro je po mnogočemu malo drukčija priča.
Zamijenivši kod građana Hrvatske njemačku marku kao univerzalnu “obračunsku mjernu jedinicu”, euro je vrlo brzo postao nadomjesna novčana jedinica za “unutrašnji i vanjski promet”, takoreći nadvaluta koja je dvadeset godina egzistrirala paralelno s kunom.
Zato i nije bilo velikog protivljenja uvođenju eura. Najveći broj hrvatskih državljanja jednostavno ga je i do sada na neki način doživljavalo kao svoju valutu, duboko udomaćeni novac.
Ipak, ima jedna kategorija stanovništva koja bi prvih dana, možda i mjeseci od početka upotrebe eura mogla imati problema. Riječ je o starijim osobama koje žive u izoliranim područjima ili su same, bilo u zabačenim zaseocima ili gradovima, posebno onima koji nemaju bliže rodbine koja skrbi o njima ili im se zna svakodnevno naći pri ruci.
Koliko god se na svim mogućim medijima vrte poruke o uvođenju eura i što o tome treba znati, valja pretpostaviti da će biti onih do kojih ove poruke neće stići. Kao što se stalno upozorava starije građane da ne puštaju svakoga u svoju kuću i ne nasjedaju na priče različitih varalica, pa smo svjedoci da se to svako malo ipak događa.
Stariji koji žive sami ranjiva su skupina
Stariji i, posebno, oni koji žive sami ranjiva su skupina.
Zato postoji opravdani strah da će prvih dana Nove godine i još neko vrijeme poslije toga biti izloženi dvostrukoj opasnosti. Pogotovo u razdoblju dok dvije valute budu u paralelnoj upotrebi.
S jedne strane, možda se neće najbolje snaći s korištenjem nove valute, jer kovanice eura i kune primjerice izgledaju slično, pa će, zbog činjenice da svi oni s kim budu “trgovali” ne moraju biti dobronamjerni, doći u opasnosti da budu oštećeni. Naposljetku, nisu svi “eksperti” za euro niti su putovali u šoping u Italiju i Sloveniju gdje je on godinama već u upotrebi.
Na drugoj strani, može se pretpostaviti da će vrebati i profesionalne varalice, jer su one uvijek tamo gdje se slabog i nemoćnog može iskoristiti, koje će obilaziti starije samce i nuditi im “pomoć” za promjenu kuna u euro i slično.
Zadnji je čas da se nešto organizira
Zbog svega ovoga bilo bi dobro, a ne vidim da takva inicijativa uopće negdje postoji ili da se o tome razmišljalo, da se umirovljeničke udruge, službe za socijalnu skrb te različite udruge koje se bave socijalom, starijim osobama i njihovom zaštitom, što je prije moguće organiziraju i priteknu u pomoć najranjivijoj kategoriji naših građana.
Pomoć u zamjeni kuna za euro, kratki tečaj o izgledu i vrijednosti novih novčanica i kovanica, te upozoravanje na opasnost dolaska u kontakt s varalicama bilo bi najmanje što se za starije i same može napraviti.
Zadnji je čas da se nešto slično organizira. Ne bude li organizirane pomoći, neka onda svatko od nas, ako pozna neku stariju i osamljenu osobu, napravi dobro djelo i bude joj pri ruci da joj uvođenje eura eventualno ne zagorča pozne godine života.
