Riječka spisateljica međunarodnog ugleda usporedila navijanje hrvatskih navijača s orgazmom, a dotakla se i Franje Tuđmana
Vedrana Rudan je 10. prosinca na svojoj stranici Rudan.info objavila tekst s naslovom ‘Jesmo li svi ‘kockasti?’
Objavu je započela s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i hrvatskim navijačima: “Na današnji dan umro je drug Tuđman. Ušao je u hrvatsku povijest kao otac ove i ovakve domovine. Hrvatske su ulice puste. Nema demonstranata koji bi urlali istinu o ovoj i ovakvoj domovini, prozivali pokojnoga druga, tražili promjenu. Sad i ovdje. Naprotiv, ako je vjerovati medijima, Hrvati su sinoć još jedanput kolektivno svršili urlajući: “Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska…” Uvijek je tako kad “kockasti” Hrvatskoj taknu klitoris baš tamo gdje treba. Može li više? Ima li bolje nego kad ono nešto “kockasto” spraši komad kože u nečiju mrežu ili kad protivničko nešto spraši komad kože u stativu? Ne, ne može više. Ne, ne može bolje. Zato Hrvatska danas slavi. MI SMO POBIJEDILI!”
Tuđmanova djeca
Spisateljica je ispričala i realno stanje običnih građana: “Tko smo mi, djeca druga Tuđmana? Mi smo prodavačica koja mjesečno zarađuje tri i pol tisuće kuna, pet stotina eura, sve su subote radne i poneka nedjelja. “Gospođa” mora bez pitanja platiti djetetu izlet u Zagreb, škola naređuje. Cijena sitnica. Četiri stotine osamdeset kuna. U cijenu je uključen i posjet Saboru. Prodavačica ima dvoje djece, pitala me kako će to platiti. Rekla sam joj, bunite se. Bunila se. Pa su joj dali pedeset posto popusta. Mi smo i stotine tisuća umirovljenika i umirovljenica koje nije pobila korona pa sad mjesečno dobivaju, oni sretniji, tri tisuće kuna. Veseli umirovljenici i umirovljenice raduju se Božiću, za unučiće će ispeći kolače, to je najjeftinije. Je li to jeftino? Komadić putra trideset kuna. Struja, voda, lijekovi…”
“O hrani neću. U kontejnerima se uvijek nešto nađe. Ili komad mesa ili koja boca. Boca po boca, boca po boca. Boca po boca… Ubosti plastičnu bocu. To je hrvatskom umirovljeniku gotovo isto kao ono što se hrvatskom nacionalnom spolnom organu dogodi kad Marquinhos pogodi stativu”, dodala je.
Hrvati svršavaju na nogomet
Dodala je da Hrvati znaju vrištati i izlaziti na ulice samo kad je utakmica u pitanju: “Mi, mislim, mi Hrvati, znamo kad treba dignuti glas. Vrisnuti treba, vikati treba, urlati treba, režati treba samo kad grupa onog nečeg odjevena u crvene i bijele kvadratiće koje mi od milja zovemo “kockicama”, je… geometriju, izvede, kako to nadahnuto zna reći njihov vođa, domoljubni čin.”
“Ništa nemam protiv nogometa. Kužim da je to kriminal u kome neki zarađuju više, drugi manje. Utakmice se namještaju, političari korumpiraju, trgovci nogometnim mesom znaju cijenu svakog predsjednika svake države na kugli zemaljskoj ili preciznije, vladari država znaju cijenu svakog nogometnog funkcionera”, nastavila je.
Igraju li nogometaši za domovinu ili za novac?
Zatim se zapitala za što uopće igraju nogometaši: “Nogometaši su u zlatu plaćena bića kojima baš nitko ne bi trebao zaviđati. Već kao djeca ulaze u svijet u kome postoji samo trčanje, guranje kože, pucanje i trenerovo urlanje. Neobrazovani odlaze u mirovinu u tridesetoj da bi im onda lopine oderale kožu i oslobodile ih i jahti i kurvi i vila i keša. Pitam se, dok gledam kako “kockasti” jure i na mom ekranu, je li bar jedan od njih misli na domovinu ili se sve ipak može svesti na genijalnu rečenicu koju je izrekao “kockasti” Lovro Majer nakon pobjede nad Brazilom: ‘Konačno će se Dominik Livaković dobro prodati’.”
“A mi? Mi? I mi smo zadovoljni. Sve je dobro kad se dobro svrši”, zaključila je objavu, piše Net.hr.
