‘Prostor oko Kine čini jedan iznimno složen organizam odnosa raznolikih zemalja, koji ima svoju povijest i na koji se teško može samo tako preslikati odnos rivaliteta koji mi sa Zapada na određeni način iščekujemo’, navodi analitičar Zvonimir Stopić
U jeku ratnih zbivanja u Ukrajini, tu i tamo može se pronaći kakva vijest o trzavicama vezanim uz Tajvan i Kinu. Kineski predsjednik Xi Jinping je potkraj prošle godine, uoči 20. kongres kineske vladajuće Komunističke partije, poslao nedvosmislenu poruku:
“Rješavanje pitanja Tajvana stvar je kineskog naroda i na kineskom narodu je da odluči”, rekao je Xi. “Inzistiramo na težnji ka perspektivi mirnog ponovnog ujedinjenja s najvećom iskrenošću i najboljim naporima, ali nikada nećemo obećati da ćemo odustati od uporabe sile i zadržavamo mogućnost poduzimanja svih potrebnih mjera.”
I dok izjave kineskog predsjednika pronalaze svoj put do zapadnih medija, nešto se teže ‘probijaju’ informacije o tome da je Sjeverna Koreja iste godine donijela program nuklearnog oružja te izvela rekordnih stotinjak testiranja projektila, među kojima i testiranje oružja izvanrednog dometa i moći.
Razlog je to za zabrinutost Južne Koreje, koja je već povećala svoje bilateralne vježbe proturaketne obrane sa SAD-om, baš kao i Japan, koji je otišao korak dalje – zemlja, čija granica od jedan posto BDP-a još od 1958. slovi kao simbol ograničenog ulaganja u obranu, napravila je povijesni proračunski zaokret kada je prošle godine najavila udvostručenje tog iznosa odnosno, ulaganje gotovo 80 milijardi dolara godišnje (dva posto BDP-a) u obranu do 2027.
Pa dobro, što se to ‘kuha’ na istoku Azije?
Značajan događaj koji je poglede svijeta usmjerio na istočnu Aziju, također se zbio prošle godine. Bio je to dan kada je štikla predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa, Nancy Pelosi, stala na tajvansko tlo. Prvi posjet nekog visokog američkog dužnosnika Tajvanu, nakon dugih 25 godina, Kina je nazvala ‘iznimno opasnim’ te, u znak dobrodošlice, poslala borbene zrakoplove u ophodnju blizu središnje crte Tajvanskog tjesnaca.
Pentagon je Kinu već opisao kao ‘ravnopravnog konkurenta’ i ‘prijetnju miru’. Američki predsjednik Joe Biden u utorak je u svom domu u američkom Kongresu istaknuo da će SAD surađivati s rivalom i velikom silom Kinom, ali i kako će Amerika ‘djelovati’ ako Kina ugrozi njezin suverenitet.
“Kao što smo prošli tjedan pokazali, ako Kina ugrozi naš suverenitet, djelovat ćemo kako bismo zaštitili svoju zemlju i to smo učinili”, kazao je Biden referirajući se na uništavanje kineskog špijunskog balona koji je posljednjih dana ‘lebdio’ nad američkim nebom.
SAD u svojoj vanjskoj politici već godinama pokušava balansirati između trgovine s Kinom i ograničavanja Pekinga. Bidenovu administraciju čeka još niz otvorenih pitanja na koja treba odgovoriti, a koja su u odnosu prema Kini načeli njegovi prethodnici. Uključuje to i regionalnu vojnu izgradnju te formiranje antikineske koalicije za obuzdavanje Kine, zajedno s lokalnim azijskim silama. Sve to ne datira od jučer ili otkako su se zaredali posjeti visokih američkih dužnosnika Tajvanu.
Nasljeđe američkih predsjednika
Značajna prekretnica američke politike prema Kini započela je još u vrijeme Donalda Trumpa kao američkog predsjednika, kaže analitičar Zvonimir Stopić. Pod vodstvom Trumpa započeo je ‘trgovinski rat’ između SAD-a i Kine, dok je ‘medijski rat’ negativno utjecao na sliku Kine na Zapadu.
“Trumpovi potezi po pitanju Kine, gledajući isključivo iz perspektive SAD-a i samog Trumpa, zapravo su bili ‘reakcija’, a ne ‘akcija’ na propuste prošlih administracija”, kaže Stopić. “Propusti su bili: zanemarivanja rasta Kine, dopuštanja preseljenja niza tvrtki zbog jeftinije radne snage, potkopavanja vlastite industrije zbog jeftinijih sirovina iz Kine, zanemarivanja kineskih krađa intelektualnog vlasništva, vojnih tajni i sl., zanemarivanja nejednakosti po pitanju prodora na svjetska tržišta, ignoriranje kontrola kineske valute, proširenje strateškog pozicioniranja Kine (poput onog na Južnom kineskom moru ili indijsko-kineskoj granici), ignoriranje kineskog kršenja ljudskih prava (poput onog u Xinjiangu) i sl.”, nabraja analitičar. Napominje da za to nije kriv samo predsjednik Obama – kojemu je vanjskopolitički fokus bio na Iraku i Afganistanu – već svi američki predsjednici od Ronalda Reagana nadalje.
“Sve te administracije su, unatoč jasnim i zaboravljenim smjernicama i analizama nekih ranijih administracija o opasnosti rasta moći Kine za SAD, primjerice one Johnsonove, a koje su vremenski dosta točno procijenile da će se i kada će se događati upravo ovo što se danas događa, odlučile iz nekog razloga vjerovati kako će s ekonomskim rastom u Kini razviti i demokracija ‘zapadnog tipa”, kaže Stopić napominjući kako je svima, koji su pažljivije pratili Kinu, bilo jasno kako su se Deng Xiaoping, Jiang Zemin, Hu Jintao i Xi Jinping dosta dosljedno vodili kineskim ideološkim političkim pretpostavkama koje nemaj veze s očekivanjima Zapada.
Tajvan je važno unutarnje kinesko pitanje
Joe Biden nastavio je Trumpovu politiku spram Kine, kaže Stopić: “S jedne strane, dodatno sužavajući perspektivu vlastite administracije koja sada političke sustave na svijetu vidi ili kao ‘demokratske’ ili kao ‘autokratske’ – pri čemu su Kina i Rusija lideri ovog potonjeg – a s druge, otvorio je nove dimenzije konfrontacije s Kinom, u obliku borbe oko mikročipova, poluvodiča, stvaranja novih ‘sigurnosnih saveza’, natjecanja oko Afrike, pritisaka na EU, daljnjih medijskih prepucavanja i tako dalje”.
Američka i kineska strana dodatno su u Tajvanskom tjesnacu antagonizirale mjere ograničavanja izvoza strateških komponenti za razvoj visoke tehnologije i oslanjanje na ‘pouzdane’ dobavljače sirovina i poluproizvoda za razvoj domaće proizvodnje u tehnološkom sektoru, koje je SAD donio potkraj prošle godine, kaže analitičar Ivica Bakota.
“Tenzije izazvane posjetom Nancy Pelosi Tajvanu u kolovozu prošle godine, pa i naknadni medijski oblak ‘kritiziranja’ oko Tajvana, mogu se promatrati kao samo jedan moment u nizu tenzija koje se ciklički ponavljaju zadnjih 70-ak godina u Tajvanskom tjesnacu”, kaže Bakota dodajući kako Kina, za razliku od zapadnih medija, ne gubi iz vida dugoročnost ovog odnosa.
“I prije i nakon prošlogodišnje tenzije, kineski temeljni stav oko Tajvana i politike pristupa rješavanju tajvanskog pitanja, nisu se bitno mijenjali nakon prošlogodišnjeg ciklusa tenzija. Tajvan je bitno unutarnje kinesko pitanje i svaka ‘internacionalizacija’ ovog pitanja i ‘vanjskog’ uzdizanja Tajvana na međunarodnu scenu nailazi na kinesku osudu. Naravno, tajvansko pitanje kao međunarodni problem je rezultat njegove visoke kolateraliziranosti u američkom pristupu prema Kini”, pojašnjava Bakota.
Zašto baš Tajvan?
SAD je, napominje analitičar, jedina zemlja koja dosljedno potencira tajvansko pitanje kao međunarodni problem: od vojne pomoći tajvanskim vlastima 80-ih godina, političke i vojne suradnje koja je zaobilazila dogovore s Pekingom, do nedavne serije ‘provokativnih posjeta’ Tajvanu te Bidenove ishitrene izjave da bi SAD bio spreman ‘braniti’ Tajvan u slučaju vojne eskalacije.
“Iako opasnost od imanentnog sukoba u tjesnacu nije možda veća nego što je bila 1997. godine, tenzije postaju sve kompleksnije”, kaže Bakota. “Prije svega, pod utjecajem nezavisno nastrojene vladajuće stranke, tajvansko javno mnijenje, odnos prema kontinentalnoj Kini i politički identitet otoka doživljavaju temeljnu preobrazbu. Drugo, Tajvan je iz američke ‘morske utvrde’ i ‘tvornice’ jeftine elektronike izrastao u pokazni model društva dijeljenih demokratskih vrijednosti, što kao argument dobiva sve više na težini u američkoj javnosti. S tim u vezi, treće, Tajvan je postao ‘karta’ kojom povremeno igraju neke države, uspostavljajući diplomatske veze s otokom s ciljem provociranja re-internacionalizacije tajvanskog pitanja i izazivanja bijesa u Pekingu”.
Na kraju, napominje Bakota, Tajvan je važan gospodarski faktor čija su proizvodnja – među ostalim i mikročipova – i trgovina snažno integrirane s američkim gospodarstvom. Američka i kineska strana, dodaje analitičar, svjesne su da je proces smanjivanja bilateralne međuovisnosti izvediv postupno, kroz pregovaranje.
“Situacija u kojoj bi se to moglo odviti ‘preko noći’ – potaknuta nekom ozbiljnom sigurnosnom krizom – izazvala bi nesagledive posljedice po oba gospodarstva”, upozorava Bakota, zaključujući kako s američke i kineske strane još uvijek postoji konsenzus, što je važan ‘deterdžent’ u sprječavanju eskalacije kriza u bilateralnim odnosima između dvije sile.
Betoniranje američke prisutnosti u istočnoj Aziji
Komentirajući američki ekonomski i vojni utjecaj u istočnoj Aziji, Stopić pojašnjava da se SAD u azijska zbivanja, u punom smislu, uključio tijekom Drugog svjetskog rata tj. tijekom sukoba s Japanom. Hladni rat, a pogotovo Kineski građanski rat te Korejski rat – u kojem su se kineske i američke trupe izravno sukobile – dodatno je zabetonirao prisutnost SAD-a u Aziji.
“Zadržavanje vojne prisutnosti u Japanu, Južnoj Koreji i Filipinima, “Sporazum o zajedničkoj obrani” s Chiang Kai-shekovim Tajvanom 1954., organizacija SEATO-a (Southeast Asia Treaty Organization) 1954/5. – koji ipak nije zaživio na način kao NATO u Europi – pa potom i rat u Vijetnamu, dodatno su ukopali SAD u Aziji”, kaže Stopić.
U središte azijskog interesa SAD-a Kinu je stavila globalna borba protiv komunizma. Nakon toga, tijekom 90-ih i 2000-ih godina, ideološki se interes preselio u poslovnu domenu, na obostranu, ali i korist svjetske ekonomije. Međutim, neizbježan rast kineske globalne ekonomske i regionalne vojne moći doveo je do očekivanih promjena u američkoj politici prema Kini. Te su politike u vrijeme Trumpa i Bidena na trenutke nosile obilježja hladnoratovskog narativa odnosno, povratak interesa iz poslovne natrag u ideološku sferu. Tako su i novi američki ‘savezi’ oko Kine ponovo postali realnost.
Savezi oko Kine i susjedi koji ne žele birati stranu
“U rujnu 2021., Australija, Velika Britanija i SAD oformili su sigurnosni savez razmjene vojnih i informacijskih tehnologija AUKUS, fokusiran na Indo-Pacifičku regiju. Američka 7. flota uredno patrolira regijom između Guama, Japan, Singapura i Južne Koreje, obilazeći kritične točke poput Tajvanskog tjesnaca ili tzv. ‘točaka gušenja’ poput Malajskog prolaza kroz koji se značajnim dijelom Kina opskrbljuje naftom iz smjera Perzijskog zaljeva. Dijelom zbog kineske rastuće prisutnosti u Južnom kineskom moru, dijelom zbog prijetnji Sjeverne Koreje, SAD je povećao frekventnost i opseg vojnih vježbi u regiji, nedavno je postignut dogovor o povećanju vojne prisutnosti na Filipinima, a najavljeno je i dodatno povećanje trupa u Južnoj Koreji i Japanu”, navodi Stopić.
Ipak, dodaje, prostor istočne i srednje Azije ne treba promatrati isključivo kroz prizmu suparništva. Neovisno o trenutačnim političkim okolnostima i odlučnosti američke administracije u provođenju razdvajanja od kineskog gospodarstva, SAD je svjestan da je održavanje stabilne trgovačke međuovisnosti SAD-a i Kine neizbježno. Osim toga, kaže analitičar, iako postoje određeni rivaliteti – na relaciji Kina-Indija, Kina-Japan, Kina- Vijetnam ili Kina-Južna Koreja – mnoge mnoge zemlje u regiji nisu sklone birati stranu, svrstavati se uz ovaj ili onaj blok ili se pak otvoreno proglašavati saveznicama odnosno suparnicama pojedinih zemalja. To bi, napominje, u konačnici bilo neodrživo, budući da regija, dugoročno gledano, bez Kine ne može funkcionirati.
Suzdržani Filipini i oprezna Sjeverna Koreja
“Naravno, odnos snaga u tom dijelu svijeta je kompleksan, pri čemu povećanje moći Kine igra ogromnu ulogu, a pojedine zemlje u suradnji s SAD-om otvaraju stanovite opcije”, kaže Stopić. “Južna Koreja, primjerice, većim dijelom zbog Sjeverne Koreje, a nešto manjim zbog Kine, iako dopušta prisutnost američkih vojnih snaga na svom teritoriju i ima razvijenu vojnu i sigurnosnu suradnju s SAD-om, vrlo je oprezna u tome kako će u pogledu te suradnje reagirati Kina”, napominje.
“To se vidjelo prilikom instalacije proturaketnog sustava THAAD 2017., namijenjenog primarno u svrhu obrane od eventualnog napada iz smjera Sjeverne Koreje, pri čemu se moralo pozabaviti mnogim kineskim zahtjevima i strahovima. Filipini, s druge strane, tijekom administracije Rodriga Dutertea, koji nije želio antagonizirati velikog susjeda, drastično su smanjili vojnu suradnju s SAD-om, ali su je ponovno počeli osnaživati nakon što je Bongbong Marcos preuzeo predsjedništvo sredinom 2022.
Na Vijetnam, tj. zemlju koja s Kinom ima tisućljetni ‘asimetrični’ složeni odnos kojeg odlikuju periodi rivalstva, vazalstva i savezništva, danas bi iz zapadne perspektive zbog problema oko kopnene ili morske granice koja ta zemlja ima s Kinom mogli smatrati kineskim rivalom. Međutim, iz vijetnamske perspektive, u koju je uključen balans snaga u Indokini, u kojoj Kina igra veliku ulogu, kao i činjenice da postoji granica do koje ima smisla stvarati velikog neprijatelja na sjeveru, Vijetnam u ovom trenu to svakako nije niti na taj način želi jednostrano nastupati prema Kini”, pojašnjava Stopić.
‘Šahovska igra’ Indije i Indonezije
Singapur je, nastavlja Stopić, primjer zemlje koja vrlo vješto pliva između interesa Kine i SAD-a, tj. koja gura politiku balansa i očuvanja suživota u čitavoj regiji.
“Indonezija, kao golema sila u usponu kojoj je potrebna mir i stabilnost regije, bez obzira na pritiske izvana, trudi se ostati neutralna, te čak i nastupati kao faktor smirivanja tenzija u regiji. Indija, koja je u mnogočemu izravni regionalni, pa i globalni rival Kine, također se vrlo oprezno postavlja spram Kine. Ove dvije zemlje već godinama igraju preciznu ‘šahovsku igru’ u Indijskom oceanu i Himalajama, s ciljem postizanja prednosti, ali i s iznimno velikom dozom opreza.
Na posljetku, nešto tješnja kinesko-pakistanska veza, koja Indiji stvara velike sigurnosne izazove, dobrim dijelom izgrađena je upravo na pretpostavci indijsko-kineskog rivalstva”, kaže Stopić.
Iznimno složen i raznolik organizam zemalja
Tu je i specifičan slučaj Japana koji, iako ekonomski vezan uz Kinu, njezino širenje istovremeno gleda kao najveću ekonomsku i sigurnosnu prijetnju.
“S druge strane, Japan je osjetljiv na probleme koji dolaze iz smjera Sjeverne Koreje, dok niti s Rusijom, pogotovo nakon što se pridružio sankcijama povodom rata u Ukrajini, nije u najboljim odnosima”, kaže Stopić te pojašnjava kako je takva pozicija Japana velikim dijelom rezultat njegove uloge u Kini i Koreji tijekom Drugog svjetskog rata, što ga danas i smješta uz bok SAD-a.
“Prostor oko Kine čini jedan iznimno složen organizam odnosa raznolikih zemalja, koji ima svoju povijest i na koji se teško može samo tako preslikati odnos rivaliteta koji mi sa Zapada na određeni način iščekujemo”, napominje Stopić. Ne postoje, kaže analitičar, zemlje koje u tom dijelu svijeta žele sukob.
“Upravo suprotno, više je onih koje ga, pa čak i pod nešto višu cijenu, žele izbjeći. Dijalozi među mnogima traju dugo i dio su kontinuiteta koji se trenutno nalazi u jednoj zahtjevnijoj fazi. Upravo zbog toga, niti ne postoje one zemlje koje podržavaju bilo kakvo eskaliranje situacije oko Tajvana, Sjeverne Koreje, Kašmira, Južnog kineskog mora ili Aksai China”.
Naposljetku, dodaje analitičar, ne govorimo o malom dijelu svijeta već o regiji u kojoj živi četiri milijarde ljudi.
“Svaki život osjeća posljedice poremećaja balansa odnosa među zemljama koje te živote okupljaju”, prenosi Net.hr.
