Koliko god neka zemlja bila mala, koliko god kadrovski oskudijevala, trebala bi imati mudre političke elite te još mudrije birače, koji bi ipak brinuli da se politikom bave sposobni i nekompromitirani. Poput, primjerice, Luksemburga, Irske, Litve, Latvije i Estonije, sve redom država koje imaju manje stanovnika od Hrvatske i političare od kojih ne moraju okretati glavu
Piše: Neven Šantić
Goran Grlić Radman nije ni prvi, a vjerojatno neće biti ni posljednji ministar koji je uhvaćen u prijestupu.
Samo u dva premijerska mandata Andreja Plenkovića izredao se cijeli niz ozloglašenih i/ili optuženih ministara, da se ponekad činilo kako ih premijer, nakon što se prvotno opirao, mijenja po modelu višekratnih letećih izmjena u hokeju na ledu.
Ni sada Plenković ne da Grlić Radmana. Ministra koji već nekoliko godina taji da na kraju godine prima dividente od suvlasništva u tvrtki koju je privatizirao njegov otac, pa će konačno, nakon nedavne prijave, Povjerenstvo za sukob interesa utvrditi o čemu je riječ.
Plenković u ministrovoj “zaboravljivosti” ne vidi ništa sporno
Plenković dakle u ministrovoj “zaboravljivosti” ne vidi ništa sporno, kao što ne vidi nešto sporno ni u činjenici da je ministar suvlasnik tvrke koja uredno već godinama posluje s državom. Ugovor je potpisan prije nego što je postao ministar, pa eto nije kriv, iako je u tom trenutku bio hrvatski veleposlanik u Berlinu – prema tome opet državni dužnosnik zemlje s kojom “posluje”.
Ono što zapravo Grlić Radmana izdvaja iz cijelog niza njegovih posrnulih kolegica i kolega je njegova bahatost i oholost, s primjetnim manjkom socijalne inteligencije. Od kada je postao ministar, lebdi iznad vremena i prostora, prodajući priču o uspjehu njegove obitelji i vlastitom uspjehu kao priču dostojnu petparačkih tabloida i srcedrapateljnih drugorazrednih filmova.
Najbogatiji ministar u aktualnoj Vladi
Otac mu Ante, koji je nakon 1990. godine privatizirao tvrtku Agroproteinka, za vrijeme Jugoslavije bio je član SK, vijećnik općine Sesvete i Grada Zagreba i “istaknuti društveno-politički radnik”, a po dolasku na ministarski položaj njegov sin počinje pričati bajke prema kojima su prije 1990. Hrvati bili u “stanovitom ropstvu” a i nisi “smio spominjati da si Hrvat da ne dođeš u opasnost”.
Najbogatiji ministar u aktualnoj Vladi (nabrajanje njegove imovine znatno bi povećalo obujam ovog teksta) ustvrdio je da on i njegova obitelj u Hrvatskoj “mogu biti sretni” te da bi “građani trebali biti zadovoljni državom, koju su dobili”. Pretpostavljam da je u tom trenutku, osjećajan za druge kakvim ga je Bog stvorio, u djeliću sekunde izgubio iz vida one starije građane Hrvatske koji jedva krpaju kraj s krajem i one mlađe koji spas vide u ekonomskoj emigraciji.
‘Kada god ti treba, pozovi se na hrvatstvo’
Kako god bilo, Grlić Radman se znao na vrijeme prestrojiti i s iskaznicom HDZ-a sebi krčiti put uspjeha. Kada god ti treba, radi vlastite promocije i dikreditacije potencijalnih suparnika, pozovi se na hrvatstvo da te ne bi pitali neugodna pitanja o tome što i kako radiš, što tajiš i u što si sve upetljan.
Vratimo se na početak. Goran Grlić Radman je u dvostrukom prekršaju. Nije prijavio prihode koje je godinama uredno primao, a uz to je kao državni dužnosnik još uvijek (su)vlasnik tvrtke koja posluje s državom. I to je sukob interesa. Posao političara je da brinu o interesu svih a ne prvenstveno ili samo o svome. Biraj onda, politika ili biznis. Ne može oboje. Točka.
Ni zbog jednog od toga što se Grlić Radmanu stavlja na teret ne ide se u zatvor. Ali se u uređenim državama zbog toga crvene obrazi i političari s takvim utegom podnose ostavke i odlaze raditi nešto drugo.
Doista, zemlja u kojoj je ministar netko poput Grlić Radmana (ne) treba brinuti o svojoj budućnosti.
Trasiran joj je put u propast.
