Da je prije šezdeset i dvije godine realiziran plan kojeg je prihvatilo Vijeće za građevinarstvo i urbanizam Narodnog odbora općine Rijeka, Trsat bi izgledao drukčije nego što izgleda danas. Posebno njegov sjeverozapadni dio u neposrednoj blizini Svetišta Majke Božje Trsatske i stare gradske jezgre
Piše: Neven Šantić
Spomenuto Vijeće, naime, stalo je 1962. godine iza projekta regulacije rekreacijskog centra na Trsatu jer je smatralo, kako stoji u obrazloženju odluke, da „u predjelu Trsata postoje velike mogućnosti za proširenje parkova, izgradnju većih dječjih igrališta i raznih sportskih terena gdje bi Riječani i drugi građani provodili slobodno vrijeme u odmoru, igri i razonodi”.
Pa krenimo u opis onoga što je plan predviđao i uspoređujmo sa sadašnjim stanjem da bismo na koncu vidjeli koliko je toga od zacrtanog realizirano.
Planirano nekoliko terena za male sportove
Ovim planom bilo je tako predviđeno da se stari i novi park i druge zelene površine na Trsatu povežu, dopune i urede na taj način da se kod starog trsatskog parka dovrši rekonstrukcija postojećih staza i da se dopuni dječjim igralištima sa spravama, pješčanicima, laganim montažnim nadstrešnicama za zaštitu od sunca i kiše.
Na tom području bili su planirani i manji demontažni ugostiteljski objekti, klupe, kuglane, mala strelišta i slično, a na samom vrhu koji se nalazi na prostoru između crkve, Puta Vinka Valkovića i Šetališta Joakima Rakovca bila je predviđena izgradnja jednog većeg ugostiteljskog objekta. To mjesto je tada, jer je Drenova bila prigradsko naselje, bilo najviši vrh Rijeke – 150 metara nadmorske visine.
U dolini prirodnog amfiteatralnog oblika na Trsatu, kaže dalje plan, postoje uvjeti za smještaj nekoliko terena za male sportove: za košarku, odbojku, tenis, rukomet, kuglanje…
U planu je bila predviđena i lokacija za izgradnju Centralnog doma “Partizana” s manjim vježbalištem, a prirodne padine koje okružuju dolinu omogućivale su ekonomičnu gradnju tribina i gledališta, jer bi se redovi gledališta pravili isključivo zemljanim radovima. Ovaj Centar za male sportove trebao je poslužiti između ostalog i budućoj novoj školi koja se planirala izgraditi odmah iza postojeće.
Postojala je mogućnost izgradnje stadiona
Nadalje, uz čitaonicu planirano je rješenje tzv. vanjskih prostora, koji bi poslužili kao javne zelene površine i za smještaj dječjih igrališta i terena za male sportove, a čitav prostor između Šetališta Joakima Rakovca i puta Bošket trebalo je proširiti i urediti.
Kako je uređenje Trsatske gradine u to vrijeme već bilo završeno, ovaj plan je predviđao tek male radove, kako u samoj gradini tako i izvan nje, pa da cíjeli okoliš bude privlačniji. Izvan Trsatske gradine bilo je planirano urediti djelomično već postojeće zelene površine prema istoku i pošumiti padine oko gradine. Preko zelene površine na padinama oko gradine napravila bi se pješčana staza koja bi povezala ovaj dio rekreacijskog centra na Trsatu sa stadionom na Dolcu, koji je zapravo uz sportski centar bio najveći predviđeni zahvat.
Dakle, u prirodnoj uvali zvanoj Dolac, između Partizanskog puta i Vrlija postojala je mogućnost izgradnje stadiona. Gledalište je bilo predviđeno po padinama koje okružuju uvalu, a uži prostor koji bi zauzimao stadion s dijelom zaštitnog zelenila u gornjim dijelovima padine iznad gledališta imao bi 3.45 ha.
Zapadno od stadiona preko Partizanskog puta na rubu strme padine na Rječini predložena je izgradnja većeg ugostiteljskog objekta, a donji dio rekreacijske zone (gradina, čitaonica) bio bi povezan sa stadionom pješačkim stazama i šetalištem po padinama prema Rječini do restorana uz stadion i kroz park Gradine na Partizanski put. Cijela padina prema Rječini kao i sjeverni i sjeverozapadni slobodni tereni oko stadiona trebali su biti pošumljeni. I to bi bilo to.
Većina toga ostala nerealizirana
Kada se danas ovaj ambiciozni plan uspoređuje sa stanjem stvari, vidi se da je, osim nešto dodatno uređenog zelenila oko Gradine i Hrvatske čitaonice, većina toga ostala nerealizirana ili je nadomještena nečim drugim.
U dolini „amfiteatralnog oblika” predviđenoj kao Centar za male sportove smjestila se deset godina kasnije Dvorana mladosti, a od stadiona na Dolcu se konačno odustalo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, jer je površina tog prostora ipak bila premala za nogometni stadion po današnjim standardima, čak i za pomoćni teren što je bila želja Orijenta.
No, da je rekreacijski centar, kojeg je prije svega osujetio nedostatak novca ali i potreba za površinama za stanogradnju, ipak bio realiziran, uz dodatno ozelenjavanje i urbanističku regulaciju, Rijeka je mogla, jer je zbog industrije otpalo područje Kostrene, barem na Trsatu dobiti svoj – Maksimir.
Šteta što plan nije uspio, jer Rijeci takav prostor i dan-danas nedostaje.
