Opće je mišljenje da je razlog nedostatka majstora svih vrsta odlazak onih dobrih u inozemstvo gdje će raditi za više novca i u boljim uvjetima. Naoko se to čini logičnim, ali ne bih se složio da je to ni glavni ni presudni razlog panične potrage za majstorima kad nam zatrebaju. A što jest?
Piše: Neven Šantić
Najprije, tri primjera potrage za majstorima za koja sam čuo od pouzdanih sugovornika koji su mi se izjadali govoreći o svojoj muci.
Krovopokrivač je došao nakon otprilike mjesec dana…
Nakon velike kiše krajem svibnja na nekoliko je mjesta procurila voda na stropu u jednom potkrovnom stanu. Krovopokrivač je došao nakon otprilike mjesec dana, pročistio jedan kanal i detektirao drugo moguće mjesto prodora vode ako problem ne bude riješen čišćenjem spomenutog kanala. Zato je dogovor bio da se sačeka nova velika kiša i ako ponovno bude curilo da ga se nazove kako bi se posao konačno napravio.
Sljedeća velika kiša bila je u rujnu, naš sugrađanin je prema dogovoru odmah nazvao krovopokrivača i – još uvijek čeka da dođe i završi posao. Navodno ima dosta posla pa prednost daje većim zahvatima. Za ovako „sitne” popravke, koji usput kazano vlasnicima stanova nisu nimalo „sitni” jer ugrožavaju njihovu imovinu, valja se dakle strpiti. Do nove kiše…
Dimnjačari ne stignu doći do svih koji ih traže
Drugi je primjer iz Kastva. Dimnjačari su u Rijeci i okolici deficitarna struka. Koliko znam, samo su dva obrta registrirana za tu djelatnost na području bivše velike općine Rijeka pa je Grad Kastav koncesiju dao tvrtki iz okolice Varaždina.
Vrijedni su to ljudi, no treba ih dočekati. Imaju ustaljene dolaske na područje Kastva, ali u dane kada se provjeravaju dimnjaci prije početka prave sezone grijanja jednostavno ne stignu doći do svih koji ih traže. Treba biti strpljiv i čekati, u međuvremenu moleći Boga da je dimnjak u dobrom stanju ako bude trebalo ložiti prije dolaska dimnjačara.
Potraga za stolarom
Treći je primjer vezan za stolariju. Poznaniku su se oštetila jedna od vrata u stanu, napuklo je drvo u blizini držača vrata pa prijeti opasnost da se vrata rascijepe i nepovratno unište. Počela je potraga za stolarom koji bi želio preuzeti taj mali posao, jer se nakon brojnih telefonskih poziva ispostavilo da velika većina stolara radi namještaj ili se bavi većim poslovima uređenja stolarije u stanovima i kućama.
Napokon, poznanik je našao stolara koji radi sve vrste popravaka, dolazi na kuću i nakon minute razgovora potvrdio mu je da zna posao i da je u stanju riješiti problem s vratima. No, radost poznanika bila je pomućena jednom sitnicom koju je saznao pri kraju razgovora – stolar je popunjen do Nove godine! Dilema je opet ista: nastaviti vjerojatno uzaludnu potragu za novim majstorom ili biti strpljiv i nadati se da će vrata izdržati još mjesec ili dva.
Broj majstorova mobitela čuvate kao grumen zlata
Slične muke muče mnoge od nas i kada su u pitanju električari, vodoinstalateri, keramičari, parketari… Dali biste kraljevstvo za majstora, a kada ga jednom nađete, nakon što ste se ”skompali” jer vam može ponovno zatrebati, broj njegova mobitela čuvate kao grumen suhog zlata.
Dakle, tvrdi se da se to događa jer su majstori, i to oni najbolji, otišli trbuhom za kruhom u svijet.
Ima vjerojatno i toga, ali neće biti da je u tome sva istina. Jer, ako je takva potražnja za majstorima svih vrsta, pa za usluge pojedinih treba čekati po nekoliko mjeseci, to znači da na tržištu ima prostora za još njih. To isto tako znači da bi dobar dio onih koji su otišli i ovdje mogao dobro zaraditi, što bi dovelo i do pojačane konkurencije pa bi za građane cijenom, ažurnošću i razinom usluge majstori postali pristupačniji.
Čini mi se da je problem nedostatak poduzetničkog duha u cijeloj zemlji, a posebno među većinom majstora/zanatlija.
Poduzetna manjina koristi situaciju
Ona poduzetna manjina to koristi ali je sve teže dostupna, sve skuplja i bira posao, dok je dijelu neambiciozne većine bilo lakše otići u inozemstvo i raditi kod nekog tamošnjeg poduzetnika osam sati dnevno za relativno pristojne novce, nego pokrenuti vlastiti posao kod nas, namučiti se i naposljetku ipak više nego pristojno zaraditi.
Razmišljajući o vlastitim mukama i mukama ljudi koje poznajem s majstorima svih vrsta, često mi padne na pamet da bi možda bilo bolje da sam u mladosti izučio nekoliko zanata i bavio se u životu s njima umjesto što sam zarađivao pisanjem.
Pišući, desetljećima sam se, između ostalog, izlagao, i izlažem se, i pogrdama onih koji se ne slažu s onim što pišem, a kao majstora bi me svi dočekivali s crvenim tepihom i još mi – dobro platili.
