Vedrana Rudan, poznata riječka spisateljica koja se bori protiv zloćudne bolesti u svom najnovijem tekstu opisala je svoje trenutno stanje, te na nikad emotivniji način podijelila svoje iskustvo liječenja na odjelu onkologije koje ju je, kako kaže, zauvijek promijenilo.
Njezin tekst prenosimo u cjelosti:
Umirem. Nije fer ovo pisati kad imaš onkologa, dr G. se zove, ne smijem mu spomenuti prezime. Šteta. Zove se kao meni najdraža ribica.
Zato što mislim da umirem, eto, G, ispravljam se, želim biti bliže svom mužu. Ušuškala sam se uz njega. Gledali smo izbore.
Konačno sam shvatila ono što meni ipak sljepici godinama bode oči. Plenković je jednostavno glup čovjek. Glupan u najbanalnijem smislu.
Nedavno sam pročitala da se u Kini proizvodi 30% količine svjetske rajčice. Beru je ljudi u okovima. Pali su mi na pamet dok sam gledala novinare koji su glupanu držali kruške pod njuškom i pomislila kako je kineskim robovima posao i lakši i maštovitiji.
Kako je spoznati da si smrtan, da ti zadnja ura bije, da imaš posebno rijedak rak koji ne oprašta nikome?
Jedan od koraka je ulazak u onkološku dnevu ambulantu riječkog KBC-a. Šteta što što mnogi od vas ipak nikad u nju neće ući, a dokumentarci se snimaju na druge teme.
Ljudi koje sam tamo srela srušili su moju tezu da nema dobrih ljudi. Toliko empatije, ljubavi, osmijeha, nježnosti, govorim o mladim ljudima koji tamo rade, u životu nisam srela i ta mi spoznaja briše strah od smrti.
Čitav sam život mislila kako je teško naći dobra čovjeka, sad znam da ih ima, da su blizu nas. Ne, ne, ne i ne. Nisu oni takvi prema meni jer sam ja Netko, ja znam da nisam Netko ali neki tako ne misle. Prema svim pacijentima su isti.
Bolesnicima na kemoterapiji su krvne žile često sakrivene, umorne od uboda i čačkanja bježe od igle. Onda im priđe sestra pa lupka po njima, pa im tepa: “Razljuti se na mene, ukaži se, idemo, ajde pa te više neću tući”. Žila se predaje, igla ulazi, tekućina kreće. Tekućina koje će mnoge vratiti u život.
Svi dobijemo i marendu. Ne znam jesam li ikad s tolikim užitkom pojela sendvič i popila kefir kao na prošloj kemoterapiji. Ljudi se izmjenjuju, dečki i cure se smiju, bez žurbe i nervoze u nas guraju život.
Nakon šest sati ustaješ sa fotelje, još se nije našao donator tko bi nam poklonio nove, odlaziš doma i čekaš.
Prošla sam pakao, ni prva ni zadnja i završila na Onkologiji. Infuzije, ogromne količine lijekova, oko tebe teške bolesnice a medicinske sestre, spremačice, liječnice doslovce padaju s nogu, ritam je ubitačan.Pada ti na pamet koliko se pisalo o Berošu, jednom u nizu hrvatskih kriminalaca, nitko o ovim herojima i heroinama da bi riječ rekao.
Tamo ne ulaze teve ekipe, nema reportaža, ne govori se koliko je hrana dobra, koliko puta u jedinici vremena se pacijenticama promijeni posteljina, kako se baš nitko ne žali na plaću, status, šefove, posao.Normalan čovjek ne bi to izdržao sat vremena. Neke sestre tamo rade trideset godina. S osmijehom, dotjerane, našminkane, tješe, hrabre. Liječnice i liječnike bi čovjek mogao staviti umjesto melema na ranu.
Na neki mi je perverzna način drago što imam rak. Susret sa svim ovim ljudima vratio mi je vjeru u život. Baš sad kad ga gubim. Za mene i moju dušu bolje ikad nego nikad.
Eto, morala sam ovo napisati vama zdravima koji imate tisuću problema, koji gledate izbore, koji mislite da su vam životi promašeni i da je svijet dolina suza. Možda jest, dok si zdrav.
Kad si na smrt bolestan okružen dobrim ljudima oko tebe blješte žarke boje, srce ti je puno i na neki način shvatiš da si možda i ti dobar kad toliko dobrih o tebi brine.
Hvala, dobri ljudi. Promijenili ste me.
