Od Vedrane Rudan, koja je preminula u 77. godini nakon duge i teške bolesti, oprostila se i riječka gradonačelnica Iva Rinčić. U podužoj i osobnoj objavi osvrnula se na književnicu i kolumnisticu koja je rođena u Opatiji, formirana u Rijeci i desetljećima ostala jedan od najprepoznatljivijih, najbritkijih i najbeskompromisnijih glasova ovoga kraja.
Rinčić je priznala da se s Rudan nije osobno poznavala te da se, ako su se ikada srele, radilo tek o jednom susretu. Nije skrivala ni da je Rudan nije uvijek štedjela u svojim komentarima, no istaknula je kako je, bez obzira na neslaganja, uvijek imala njezino poštovanje.
„Gradu je potreban takav glas i to odsustvo, ta tišina će se čuti i još dugo odzvanjati“, napisala je, a posebno se osvrnula na poruku kojom je javnosti objavljena vijest o smrti Vedrane Rudan – da je „otišla na područje bez signala“.
Objavu riječke gradonačelnice Ive Rinčić prenosimo u cijelosti:
„Cijeli jučerašnji dan razmišljam – nije istina, svih nas je prevarila. Negdje se smije svim izrazima sućuti, veličanju vlastitog lika, naklonima i ritualnoj patetici. Mogla je skončati, preminuti, otići u vječna lovišta, ispustiti dušu ili preseliti na onaj svijet. Ali nije.
Mjesec kolovoz, dan osamnaesti. Ljeto 2026. Sezona kiselih na vrhuncu. Ona odlazi “u područje bez signala”. Zvuči tako povratno. Kao da je u nekoj kolibi ličke šume, po mogućnosti daleko od Gospića, odmara od vrućine i bolničkih mirisa. Kao da slijedi povratak.
No ovaj put povratka nema.
Vedrana Rudan nije više s nama. Spisateljica, kolumnistica, glas koji se nije dao stišati, koji nije tražio ni davao dopuštenja, koji je volio život drugačije, koji je prezirao i javno kritizirao laž i malograđanštinu. Rođena u Opatiji, formirana u Rijeci, svijetu je pokazala kako zvuči ovaj naš kraj kada odluči reći istinu naglas: njezine su knjige, od “Uha, grla, noža” nadalje, prevođene i igrane daleko od Kvarnera, a čitane i ondje gdje se s njom nitko nije slagao.
Ako smo se i srele, možda je to bilo jednom. Definitivno se ne bismo mogle zvati prijateljicama, čak ni poznanicama. O našem je gradu govorila i kada ga je grdila — možda ponajviše baš tada. Mene sigurno nije štedjela, a vrijeme će pokazati koliko je griješila prosudbama.
Nisam je uvijek voljela, no moje je poštovanje imala — i nikada ga nije izgubila. Gradu je potreban takav glas i to odsustvo, ta tišina će se čuti i još dugo odzvanjati.
Ne možemo sve biti Vedrana Rudan, ali zamislite kad ne bude nijedne Vedrane Rudan. Tko će onda lov/miti valove?
Posljednji je odlazak uredila sama, po svome, kao i sve prije njega — prema moru, dosljedno i beskompromisno, odlazi isto ljeto kad i Slavenka Drakulić.
Otišla je, kako nam je sama poručila, tek na područje bez signala. Prvi se put ne javlja. Tvrdila je da je besmrtna — a vjerujem da će se njene knjige i njeno djelo pobrinuti da bude u pravu i da se čuje još dugo među svima nama.
Vedrana je to definitivno zavrijedila“, napisala je Iva Rinčić.
