Bez njih se ne može na Vrh svijeta, a uskoro ni do dostave ili taksi prijevoza. Oni su pripadnici naroda Šerpa iz Nepala kojih je sve više u Hrvatskoj. Doznali smo kako su opasan posao pomoći alpinistima u osvajanju Himalaje zamijenili radom u našoj zemlji
Iz Nepala, gdje se skromno živi, u Hrvatsku zadnjih godina dolazi sve više radnika, a sada su počeli dolaziti i oni za koje se smatralo da za nepalske prilike dobro zarađuju.
To su pripadnici naroda Šerpa, neizostavni pomagači alpinistima u osvajanju himalajskih vrhova. Neki od njih su težak i opasan posao odlučio zamijeniti poslom taxi vozača u Hrvatskoj.
S Mount Everesta, krova svijeta na 8848 metara Bhim Bahadur Tamang došao je na Pag – na more, na 0 metara nadmorske visine. Pripadnik je naroda Šerpa, ima 42 godine, ali čak 29 godina je zarađivao za život kao nosač na alpinističkim ekspedicijama na Himalaji.
“Nikad nisam bio izvan Nepala i želio sam vidjeti Hrvatsku. I kad sam došao ovdje, woow, tako je lijepo, kao u Nepalu. Ima i ovdje planina koje me podsjećaju na Nepal, hladno je, vjetrovito i sunčano, baš kao tamo. Hrvatska je predivna zemlja, ljudi su dragi, lijepo je i čisto”, kaže Bhim Bahadur Tamang koji je u Hrvatskoj već mjesec i pol.
Koliko zarađuje nosač za alpiniste?
U Nepalu ima suprugu i troje djece, od kojih su dvoje studenti u Kathmanduu, pa je odlučio promijeniti posao i zaraditi više za obitelj. Kada je krenuo alpinistima nositi teret u planine, bio je plaćen tek 2-3 dolara dnevno.
“Imao sam tad 13 godina. Moji tata i mama nisu u to vrijeme imali baš dobar posao, pa sam ja krenuo ranije s poslom nosača.
Nosači su podijeljeni po kategorijama. Najviša kategorija, oni koji idu preko 7 tisuća metara, to nazivamo ekspedicijom. Oni zarade od 50 do 55 dolara” kaže Bhim i pojašnjava da se sve što treba penjačima na ekspedicijama, mora se nositi na leđima u planine. Nema drugog načina.
Da se radi o teškom i opasnom poslu, u visinama gdje je zrak rijedak, pa je sve puno teže, potvrđuje i proslavljeni hrvatski alpinist Stipe Božić koji je na Himalaji bio više od 20 puta. Stekao je svih tih godina puno kućnih prijatelja među Šerpama koji su dolazili i kod njega u Split.
“Nošenje tereta do samog baznog logora na visini od 5500 metara je već problem. Iznad 5 tisuća metara je čovjeku organizam vrlo osjetljiv, a da ne govorim o opasnosti kojoj se izlažu jer oni nose po najopasnijim dijelovima, kroz taj ledeni slap vodi put na Mount Everest i često se dogodi da poginu”, kaže Božić i dođe da su neki poginuli i na ekspedicijama u kojima je on sudjelovao.
U Zadru će Bhim i još nekoliko Šerpa raditi kao taxi vozači. Trebala im je prilagodba jer se u Nepalu vozi na lijevoj strani.
“Dosta brzo uče. Stvarno su strpljivi ljudi, vrijedni su, izuzetno su pošteni, recimo. Mogu stvarno reći da smo svi ugodno iznenađeni u kompaniji. Nastoje se uklopiti u posao i društvo, nastoje učiti i hrvatski jezik, pa neki od njih već govore par riječi, rečenica”, kaže Nikica Hinić, voditelj u prijevozničkom poduzeću.
Zadarski Šerpa je najprije naučio kako se zove planina u čijoj blizini sada živi.
“Velebit, Velebit! Zapamtio sam!” plješće rukama Bhim Bahadur Tamang ispred svog novog doma dok ga “brije” bura s Velebita. Njegovi sunarodnjaci, navikli i na temperature do -35 stupnjeva Celzijevih, šeću u ljetnim šlapama i bez čarapa oko kuće.
Do povratka svojoj obitelji u Nepal, lijepo im je živjeti uz more, a opet imati pogled i na snježne vrhunce, piše Net.hr.
