Znate li za priču djevojke koja je radila na štandu i pozvao je na kavu zgodan muškarac kojem je prodala povrće ili kavu pa se za godinu dana za njega udala i sada živi u staklenoj kući i izgleda kao milijun dolara?
Baš ta djevojka….
Ili za ženu koja je odlučila otići na odmor preko velike bare, zaljubila se i ostala?
Baš ta žena….
Što je s onom curom koja je odlučila riskirati, napustiti život kakav je dosad imala i vjerovati vlastitoj intuiciji i u roku od par mjeseci od prosječno nesretne postala natprosječno sretna osoba koja slijedi svoje snove?
Baš ta cura…
….nisam ja.
Kako kaže meni draga kolegica, vječiti sam pesimist. Ne. Nisam pesimist niti sam se ikada tako doživljavala. Realist, prije bih rekla. Realno mogu procijeniti što mi život pruža, a što ne. Naravno, neke neočekivane stvari ne možeš nikad znati jer život zna pripremiti iznenađenja, ugodna i neugodna.
Dojma sam kako je moj život entitet za sebe. Ima svoj način razmišljanja koji ja mogu samo pratiti. Zna najbolje kako mi dokazati da sam u krivu i nasmijati mi se ravno u lice ako išta planiram. Naučila sam ne vjerovati u planove do posljednjeg trenutka. Ako idem na koncert, ne vjerujem da ću krenuti do posljednjih pola sata. Isto je s izlascima. Kao i sa spojevima. Bože sačuvaj kad moram mjesecima unaprijed planirati odmor. Rijetko se to događa, ali svakih 10 godina se dogodi. Poput herpesa na ustima. Njega pak nikad ne planiram.
Usudila sam se planirati, tu i tamo. Većinu svog odraslog života provela sam u paru. Posljednjih nešto više od sedam godina u paru s divnim čovjekom. Sad kad malo pogledam unatrag, mi smo oduvijek bili „ako“ par. Nikad „kada“ par.
Poznajete li „ako“ parove? To su oni koji ne planiraju. Ili se boje planirati. Pa čekaju da im se život, okolnosti, situacije dogode kako ne bi sami trebali učiniti ništa. Ako svega toga izostane, „ako“ parovi također nestanu.
Pretpostavka:
„Ako“ ti i ja budemo ikad (biraj: išli u New York, živjeli zajedno, ženili se, imali djecu….) mi ćemo to činiti ovako ili onako.
Činjenica: nećemo.
Nećemo jer bajke ne postoje. Jer tko se ne usudi ne može ni očekivati rezultate. Bajke ne padaju s neba. Ne meni koja nemam hrabrosti za velike korake.
U mojem svijetu i životu koji očito ima kolosijeke drugačije od zamišljenih, bajke su nešto na što naiđeš, pogledaš, nasmiješ se, zagriju ti srce i nastaviš dalje u realni sektor. Nešto poput laganih epizoda „Prijatelja“ prije nego Olly zabije nož u srce Jon Snowa i uzdrma ti temelje postojanja.
Obožavam kad mi ljudi kažu polako, nemoj ništa forsirati. Neke stvari imam u malom prstu. Ne forsiranje velikih životnih događaja jedna je od tih. Forsirat ću odlazak u shopping jer zašto ne? Forsirat ću izlet, ako ga jako želim. Odlazak na hamburger jer barem jednom tjedno dobijem enormnu želju za burgerom. Neću forsirati, ali potrudit ću se dati do znanja čovjeku koji mi se sviđa da ga želim vidjeti.
Za neke druge stvari čak sam i ja svjesna da mogu okruniti samu sebe.
Pronalazak dobrih komada na popustu.
Emotivno rastapanje svaki put kad čujem stihove „Samo retki nađu retke“.
Fizičko rastapanje kada naletim na video Jasona Momoe koji radi… bilo što.
Preživljavanje raskida dugih veza.
Stajanje u mjestu godinama i razgovor o tome zašto stojim u mjestu dok u istom trenutku ne činim ništa da bih se iz mjesta pomakla.
Čitam što sam napisala. I razumijem. Stvarno razumijem. Nikad ne krivim druge, sama sam si kriva. Moram postati „kada“ osoba, umjesto „ako“ osoba.
Zbog toga….
…sljedeći put kad mi se dogodi bajka podsjetit ću se da su „Prijatelji“ trajali deset godina, a Melisandre je podigla Snowa iz mrtvih.
Nešto se mora dogoditi slučajno. Jer očito je da se planski neće dogoditi ništa. Dvostruka negacija. Toliko sam uvjerena.
Bez pudera by Kira Nerys
