Prije točno mjesec dana Rijeka je ostala bez još jedne mlade žene. U stanu u središtu grada, 22-godišnja Romina brutalno je ubijena hladnim oružjem. Samo devet dana dijelilo ju je od 23. rođendana
Policija je nakon kriminalističkog istraživanja zbog sumnje u teško ubojstvo ženske osobe uhitila 24-godišnjeg hrvatskog državljanina, Romininog tadašnjeg partnera, koji je uz kaznenu prijavu predan pritvorskom nadzorniku. Prema navodima iz istrage, osumnjičeni je Romini zadao više ubodnih rana, nakon čega je ona, teško ozlijeđena, uspjela pobjeći iz stana, no preminula je na stubištu zgrade unatoč brzoj intervenciji hitne pomoći.
U pismu ne traži osvetu, već istinu, odgovornost i promjenu
Mjesec dana kasnije, dok pravosudni postupak tek započinje, obitelj ubijene djevojke živi u stvarnosti u kojoj vrijeme stoji. Sestra preminule Romine, Lucija Buterin, oglasila se potresnim otvorenim pismom javnosti u kojem ne govori samo kao sestra, već i kao kći, majka i osoba kojoj je nasilje zauvijek promijenilo život.
“Naš se svijet podijelio na prije i poslije. Na tišinu koja para uši, na buđenja u kojima se nadaš da je sve bio samo ružan san”, napisala je, opisujući prazninu koju nijedna presuda ne može ispuniti.
U pismu ne traži osvetu, već istinu, odgovornost i promjenu. Posebno upozorava da ovakvi zločini rijetko dolaze bez upozorenja. Iza njih često stoje znakovi – prijetnje, nasilno ponašanje, nestabilnost i strah koji netko vidi, ali odluči prešutjeti. “Tko je znao, a šutio?”, pitanje je koje, kako kaže, postavlja svaka obitelj žrtve. Šutnja, poručuje, nije neutralna i ne spašava živote.
Lucijino pismo snažan je apel društvu
Lucijino pismo snažan je apel društvu koje prečesto reagira tek kada je kasno. Upućeno je ženama koje šute jer vjeruju da će se nasilje samo od sebe smiriti, roditeljima koji se boje priznati da njihovo dijete treba pomoć, ali i svima koji nasilje relativiziraju ili okreću glavu.
“Ovo pismo nije protiv nekoga. Ovo pismo je za nekoga”, ističe, nadajući se da će barem jedna osoba, čitajući ove riječi, odlučiti reagirati na vrijeme.
Slučaj ubojstva mlade Riječanke još je jedan u nizu koji bolno podsjeća da brojke i statistike imaju lice, ime i obitelj koja zauvijek ostaje slomljena. Iza svakog naslova stoje roditelji koji moraju nastaviti živjeti s nezamislivim gubitkom, djeca koja pitaju zašto se teta više ne vraća i sestra koja svoju bol pretvara u poziv na promjenu.
“Mi kao društvo smo zakasnili. Ti nemoj”, poručuje Lucija na kraju pisma. Za Rominu – i za sve Romine.
“Ovo pismo pišem kao sestra.
Kao kći.
Kao majka.
Kao netko kome je nasilje uzelo dio života koji se nikada neće vratiti.
Prije točno mjesec dana, moja sestra Romina je ubijena. Samo 9 dana prije svog 23. rođendana.
Nasilno.
Brutalno.
Na način koji nijedna obitelj ne bi smjela upoznati.
Od tog dana, naš svijet se podijelio na prije i poslije.
Na tišinu koja para uši.
Na buđenja u kojima se nadaš da je sve bio samo ružan san.
Na našu dječicu koja pitaju zašto teta Romina više ne dolazi.
Na roditelje kojima je srce istrgnuto iz tijela, ali i dalje moraju disati.
O nasilju se često govori u brojkama, statistikama i naslovima.
Ali iza svakog naslova stoji obitelj koja više nikada neće biti ista.
Mi ne tražimo osvetu.
Tražimo istinu.
Tražimo odgovornost.
Tražimo promjenu.
Jer ovakvi zločini ne događaju se iznenada.
Iza njih često stoje znakovi:
– nasilno ponašanje
– prijetnje
– nestabilnost
– strah koji netko vidi, ali odluči prešutjeti
I ovdje želim postaviti pitanje koje si postavlja svaka obitelj žrtve:
Tko je znao, a šutio?
Nitko ne može preuzeti krivnju za tuđe djelo.
Ali svatko ima odgovornost reagirati kada vidi da netko postaje opasan – za druge ili za sebe.
Šutnja nije neutralna.
Šutnja ponekad čuva prividan mir, ali ne spašava živote.
Ako ijedna osoba, čitajući ovo, sutra:
– prepozna nasilje
– prijavi prijetnje
– potraži pomoć za nekoga tko je nestabilan
– zaštiti ženu koja se boji
onda smrt moje sestre neće biti samo još jedan naslov.
Ovo pismo nije protiv nekoga.
Ovo pismo je za nekoga.
Za žene koje šute jer misle da će se njihovi partneri ,,smiriti“.
Za roditelje koji se boje priznati da njihovo dijete treba pomoć.
Za društvo koje prečesto reagira tek kad je kasno.
Mi ćemo zauvijek nositi ovu bol.
Ali ne želimo da je nosi još neka obitelj.
Ne okrećite glavu.
Ne relativizirajte nasilje.
Ne šutite.
Jer iza svake žrtve stoji cijeli svijet koji je zauvijek slomljen.
Mi kao društvo smo zakasnili.
Ti nemoj.
Za Rominu, i za sve Romine!”
