Dok sve više država poseže za restrikcijama, stručnjaci upozoravaju da bez edukacije, jasnih pravila i dosljednih odraslih nema stvarne zaštite djece u digitalnom okruženju
Rasprava o utjecaju društvenih mreža na djecu posljednjih mjeseci intenzivno se vodi i izvan stručnih krugova. Nakon što je Australija uvela potpunu zabranu korištenja društvenih mreža za djecu mlađu od 16 godina, slične mjere ili stroža ograničenja razmatraju i Francuska, Danska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška i Italija. Većina tih zemalja ne ide prema potpunoj zabrani, već traži modele poput obvezne provjere dobi, roditeljskog pristanka ili podizanja minimalne dobne granice za otvaranje profila.
Mjere se najčešće opravdavaju brigom za mentalno zdravlje djece, rastućom ovisnošću o ekranima i izloženošću neprimjerenim sadržajima. No psihologinja Kristina Krulić Kuzman upozorava da je problem daleko složeniji i da zabrane same po sebi ne mogu biti dovoljno rješenje.
“Takve najave nisu iznenađujuće. Očekivano je da se zabrana razmatra kao jedan od načina zaštite djece na internetu. I sada postoje dobna ograničenja za korištenje društvenih mreža, ali ih djeca često ne poštuju, ponekad čak uz prešutnu ili otvorenu podršku roditelja”, ističe.
Prema njezinu mišljenju, granice i struktura nužne su i u digitalnom prostoru, jednako kao i u odgoju općenito. To znači jasna pravila o tome tko, kada i na koji način može koristiti određene platforme, što je prihvatljivo ponašanje te koje su posljedice kršenja pravila. Međutim, dosadašnja iskustva s pokušajima nadzora i restrikcija pokazuju da nijedna mjera sama po sebi nije dovoljna ni dugoročno učinkovita.
Pozitivne i negativne strane
Društvene mreže, naglašava, nisu isključivo štetne. Struka jasno komunicira da one imaju i pozitivne i negativne strane. Djeci i mladima važne su za povezivanje s vršnjacima, komunikaciju, razmjenu ideja i pronalazak istomišljenika. Omogućuju pristup informacijama, razvoj kreativnosti i digitalnih vještina, a u kasnijoj dobi mogu otvoriti i profesionalne prilike.
S druge strane, rizici su ozbiljni. Najveća opasnost je izloženost nasilju – bilo vršnjačkom, bilo od strane odraslih osoba. Postoji i rizik prijevara, zloupotrebe osobnih podataka te seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja. Prekomjerno korištenje ili traumatična iskustva na internetu mogu dovesti do poteškoća u mentalnom zdravlju i narušiti svakodnevno funkcioniranje djece i adolescenata.
Posebno su ranjiva mlađa djeca. Dobna ograničenja, objašnjava psihologinja, ne postoje zato što djeca ne znaju tehnički koristiti aplikacije – u tome su često vještija od odraslih – već zato što psihološki i emocionalno nisu spremna nositi se sa štetnim sadržajima i posljedicama. Tek ulaskom u fazu formalnih operacija, nakon otprilike 11. godine, djeca razvijaju sposobnost apstraktnog mišljenja i složenijeg zaključivanja, što je važno za kritičko promišljanje sadržaja.
Na pitanje mogu li zabrane same po sebi zaštititi djecu, odgovor je jasan: “Zabrane kao jedini mehanizam neće i ne mogu zaštititi djecu.” Ključ vidi u kontinuiranoj edukaciji – i djece i roditelja – od najranije dobi. Edukacija bi trebala pratiti razvojne faze djeteta i biti dio svih sustava koji rade s djecom. Uz to, važno je da odrasli reagiraju ujednačeno i dosljedno na neprimjerena ponašanja u online prostoru. Trenutno, upozorava, postoje velike razlike u pristupu – od škole do škole, od kluba do kluba.
Iz psihološke perspektive, učinkovitijim se pokazuje model koji kombinira jasne granice i toplu, podržavajuću komunikaciju. Roditelji trebaju postaviti pravila, ali i njegovati odnos povjerenja, razgovarati s djecom o njihovim iskustvima na internetu, zanimati se za sadržaje koje prate i poučavati ih o rizicima. Djeci je potrebno vođenje kroz online svijet jednako kao što ih učimo kako prijeći cestu ili samostalno otići u školu.
Uloga roditelja pritom je presudna. Oni oblikuju temeljne vrijednosti i razvijaju kod djece kritički stav prema sadržajima i ponašanjima. Ne moraju biti tehnološki stručnjaci, ali trebaju biti spremni učiti zajedno s djecom, postavljati pitanja i biti dostupni za razgovor. Iskustvo pokazuje da se na edukativne radionice o digitalnim rizicima odaziva tek manji dio roditelja, iako su djeca gotovo redovito uključena.
Što dalje?
Prostor za napredak vidi upravo u većoj informiranosti i aktivnijem interesu roditelja za digitalni život njihove djece, uz jasna i dosljedna pravila korištenja tehnologije.
Kada je riječ o školama, smatra da bi digitalna pismenost trebala biti sustavno uključena u kurikulum, a ne prepuštena povremenim radionicama i intervencijama nakon što problem već nastane. Trenutačni sustav, kaže, često reagira tek kada izbije “požar”, umjesto da se preventivno mijenjaju “instalacije”.
Ako bi morala izdvojiti jedan temelj dugoročne zaštite djece, to bi bila kontinuirana edukacija i prisutnost strukturiranih, dosljednih i podržavajućih odraslih osoba.
Roditeljima poručuje da ne odustaju od učenja i da ostanu sigurna baza svojoj djeci. Ne trebaju znati sve o tehnologiji, ali trebaju biti zainteresirani, znatiželjni i dostupni. Zdrav odnos djeteta i društvenih mreža, zaključuje, podrazumijeva informiranost, razvijeno kritičko mišljenje, sposobnost prepoznavanja rizika i jasno saznanje kome se mogu obratiti za pomoć u slučaju problema, piše Net.hr.
