‘Najgore od svega je što institucije imaju instrumente. U zakonima postoje koraci koji se mogu napraviti da bi se ovakve stvari prevenirale’
Nakon još jednog femicida ponovno se postavljaju ključna pitanja: je li se ubojstvo majke šestero djece u Slatini moglo spriječiti i što treba učiniti kako bi se spriječilo ponavljanje ovakvog slučaja?
Žena je ubijena u vlastitom domu, tijekom proslave djetetova rođendana, svega 20 minuta nakon što je policija napustila kuću. Upravo je ona pozvala policiju, koja joj je ponudila smještaj u sigurnoj kući, no tu je mogućnost odbila.
Supruga je zbog prijetnji, nasilja i povrede prava djeteta kazneno prijavila prije dva mjeseca. Muškarac je tada uhićen, a DORH mu je odredio zabranu prilaska i udaljenje iz doma. Međutim, na zahtjev žrtve te su mjere ukinute.
Je li policija u ovom slučaju zakazala? Je li sustav mogao reagirati bolje, neovisno o tome što je žrtva promijenila odluku? Odgovore donosi jedna od osnivačica inicijative “Spasi me”, koja je inzistirala na uvođenju femicida u Kazneni zakon. Gošća RTL Direkta je odvjetnica Una Zečević Šeparović.
Petorica policajaca su suspendirana zbog ovog slučaja, 20 minuta prije ubojstva bili su u kući, nudili su joj sigurnu kuću, ona je odbila. Što su policajci mogli napraviti, a nisu?
Teško je sada govoriti, žena je izgubila život, svakako se moglo i trebalo napraviti više – ne samo policija već i sve institucije koje su bile uključene od početka, obzirom da se tu radilo o počinitelju koji je očito ponavljač nasilja. Pritom moramo uzeti u obzir da žrtva nikada nasilje ne prijavljuje prvi put odnosno, rijetko kada se to događa. Većina žrtava prijavi tek nakon što se nasilje već nekoliko puta ponovilo.
Mislim da je potrebno da svi ozbiljno počnemo shvaćati što znači nasilje, što znači kad netko prijeti da će nekoga ubiti, kad netko nekoga iscipelari, baci niz stepenice, davi.
Ne možemo žrtvi prepuštati da ona sama donosi odluku o tome – žrtva koja je pod pritiskom obitelji, okoline, financijskim pritiscima, spajanju i razdvajanju obitelji, brizi o djeci – to su sve pritisci koje žrtva ima kad digne slušalicu i kaže: ‘Ukinite mu mjere opreza’.
Čuli smo jučer glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića koji kaže: trebalo je policiji malo više senzibiliteta. Kako to komentirate?
Apsolutno. Razgovaramo o, ponovit ću, ženi koja je izgubila život. Riječ ‘senzibilitet’ mislim da uopće nema mjesta ovdje. Trebalo je napraviti puno više. Najgore od svega je što institucije imaju instrumente. U zakonima postoje koraci koji se mogu napraviti da bi se ovakve stvari prevenirale.
Mi kako društvo moramo ozbiljno shvatiti nasilje u obitelji, moramo shvatiti da postoji rodno uvjetovano nasilje. Dakle, kada muškarac iz takvih pobuda ubije ženu, to je rodno uvjetovano nasilje. Femicid je njegov najekstremniji oblik. Ali tome prethodi niz drugih ponašanja koja mogu biti crveni alarm da će se dogoditi femicid. Upravo ta ponašanja trebaju znat prepoznati stručnjaci uključeni u pomoć žrtvama da bi slučaj shvatili ozbiljno i prevenirali ono najgore, a to je ubojstvo.
Prije dva mjeseca žena je prijavila supruga zbog nasilja i onda je sama tražila da se mjere opreza ukinu. Može li žrtva sama poništiti mjere opreza?
Ne može, zato što ona nije ta koja ih donosi. Tijela uključena u postupak prije istražnog zatvora ili izricanja mjera opreza često nazovu, tako je i po Zakonu o kaznenom postupku, da vide i osjete kolika je opasnost.
Znači, nije žrtva ta koja donosi odluku. Žrtva može nazvati bilo koje tijelo u postupku i nešto takvo reći, ali onda je na tom tijelu da – uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a pogotovo ovdje kada se radi o ponavljaču – uzme u obzir sve što sam ranije rekla, zašto je žrtva pod pritiskom da se te mjere ukinu, pa da onda ono odluči hoće li ukinuti mjeru ili neće.
Znači, netko je mogao reći: Ne, nećemo ukinuti mjeru?
Apsolutno.
Koliko se često događa da se žrtva nađe u situaciji da najprije nekoga prijavi, a nakon toga traži da se mjere ponište?
Rekla bih, vrlo često. Često se radi o ženama koje su financijski ovisne o svom mužu, koje nemaju potporu. Živimo u takvoj sredini gdje je još uvijek težnja očuvanju obitelji. Možda nemaju potporu obitelji, možda ne mogu brinuti o djeci, ne mogu financijski brinuti o djeci samostalno, prijeti im se često: ‘Ako to ne napraviš, napravit ću još gore’ ili ‘Uzet ću ti djecu’. Svakako znaju prijetiti i onda to, naravno, ponuka žrtve da se odluče na takav korak da traže da se mjere ukinu.
Je li se ovo ubojstvo moglo spriječiti? Čije ovdje vidite propuste?
Teško je govoriti nakon što se to već dogodilo. U svim uključenim institucijama se moglo nešto više napraviti. Da su sve institucije napravile sve, mi ne znamo bi li se to ipak dogodilo, ali mislim da je jako bitno da sve institucije koriste sve instrumente koje im zakon daje, shvate nasilje ozbiljno kako bi prevenirali upravo ovo.
Uskoro se puni osam godina da ste pokrenuli inicijativu ‘Spasi me’. Jesu li žene u Hrvatskoj danas sigurnije nego što su bile prije osam godina?
Rekla bih i da jesu i da nisu. Mislim da se u ovih osam godina napravilo stvarno puno. Mi osobno, kolegice iz drugih udruga koje dugi niz godina, već i prije nas, rade na zaštiti žrtava nasilja. Promijenjeni su zakoni, javnost je senzibilizirana, osnovani su fondovi koji pomažu žrtvama, grupa ‘Spasi me’ na Facebooku koja je zapravo grupa podrške, izvor raznih informacija.
Femicid je uvršten u Kazneni zakon unatoč mnogim protivljenjima. Sada se nažalost pokazao neosnovan jer ih je jako puno, a opet, s druge strane, i dalje se događaju femicidi. Sada imamo niz slučajeva koji su se dogodili, koji se nisu smjeli dogoditi, a koji su rezultat rodno uvjetovanog nasilja.
