“Grad Rijeka pozdravlja javnu raspravu o gospodarenju otpadom. U javnom prostoru posljednjih se dana iznosi niz tvrdnji o mogućoj energani, od kojih su neke točne, a neke nisu. Kako ne bi ostale bez odgovora i kako se u javnosti ne bi učvrstila činjenično pogrešna slika, u nastavku iznosimo činjenice i objašnjavamo što tražimo da studija pokaže.”, poručuju iz Grada Rijeke
Priopćenje za javnost Grada Rijeke prenosimo u cijelosti:
“Grad nije zauzeo stav o energani. Zatražili smo sredstva za studiju, jer želimo na odgovoran način i temeljem svih raspoloživih znanstvenih činjenica doći do zaključka s kojim ćemo izaći pred građane Rijeke i Gradsko vijeće.
Zašto studija, a ne odluka
U javnosti se može čuti da studija stvara inerciju i da je nakon tri godine rada teško reći da smo se predomislili. Upravo je suprotno. Prijedlog projektnog zadatka od studije ne traži da dokaže energanu, nego da je usporedi s drugim mogućnostima. Od studije traži ono što traži svaka ozbiljna i odgovorna osoba kad treba donijeti odluke koje se tiču budućnosti našeg grada i naše djece. Traži i da studija izradi zaseban scenarij bez projekta i provjeri što se događa s otpadom, troškovima i okolišem ako se energana ne gradi.
Ako pokaže da energana nije najbolje rješenje za Rijeku, nećemo je predlagati. Bez ozbiljnih podataka ne može se odgovorno odlučiti ni da se gradi ni da se ne gradi, a svaku odluku o idućem koraku donosit će Gradsko vijeće, nakon što građani vide rezultate.
Recikliranje i biootpad dolaze prvi
Biootpad je velik dio problema i Rijeka danas nema odgovarajuće rješenje za njegovu obradu. Prijedlog projektnog zadatka zato izričito traži da studija ispita scenarije rasta odvojenog prikupljanja i recikliranja, da provjeri održivost svakog rješenja uz budući rast recikliranja i bez pretpostavke da će otpada biti više, te da za svaku varijantu obrade biootpada izračuna kako se odražava na stopu recikliranja Grada i Županije. Projektni zadatak polazi od toga da energetska oporaba nije alternativa prevenciji, ponovnoj uporabi ni recikliranju, nego rješenje samo za ostatak koji preostane nakon svih tih mjera.
Za biootpad tražimo da studija razradi potpuno zatvorenu obradu, a ne otvorenu kompostanu. Iz dosadašnje prakse jasno je da otvorenu kompostanu nitko ne želi u svom susjedstvu. Otpad koji truli na otvorenom stvara upravo one probleme s mirisom na koje se žale mještani oko Marišćine. Zatvoreno bioplinsko postrojenje, kakvo se u javnoj raspravi s pravom navodi kao dobar primjer, upravo je rješenje koje projektni zadatak traži da studija ispita, s kompostom namijenjenim gradskim zelenim površinama.
Podržavamo i odvojeno prikupljanje biootpada iz svih kućanstava, što je ionako zakonska obveza. Krk je dobar primjer da Primorsko-goranska županija to može, i rado ćemo učiti iz njegova iskustva.
Gorivo iz otpada i troškovi
Točno je da Marišćina godišnje proizvede oko 40.000 tona goriva iz otpada, da se danas odvozi tek četvrtina, a ostatak se odlaže. Upravo u tome i jest problem. Odlaganje koje danas izgleda jeftino neće još dugo biti dopušteno.
Europska pravila od 2030. ograničavaju odlaganje otpada pogodnog za oporabu, a do 2035. smije se odložiti najviše 10 posto komunalnog otpada. Zato studija ne smije uspoređivati energanu s današnjim odlaganjem, nego s budućnošću u kojoj odlaganja više nema, a sav ostatak treba nekamo zbrinuti, po cijeni koja posljednjih godina samo raste.
Slažemo se da je najjeftinija tona ona koja ne nastane. Zato projektni zadatak ne pretpostavlja današnje količine, nego traži da studija računa s njihovim padom kako raste odvajanje. Studija mora utvrditi i stvarnu kakvoću goriva sa svakog centra za gospodarenje otpadom, koliko ga je, koliko se danas odlaže i koja je tehnologija za takvo gorivo prikladna. Cementare traže gorivo visoke ogrjevne vrijednosti, a postrojenja za energetsku oporabu ostatnog otpada rade i s miješanim ostatkom niže ogrjevne vrijednosti. Koja je od tih mogućnosti povoljnija za Rijeku, odgovorit će studija.
Energija: danas plaćamo drugima
Gradska društva i Ekoplus danas zajedno godišnje izdvajaju više od sedam milijuna eura za plin, lož ulje, dizel i zbrinjavanje goriva iz otpada. Plin je samo ove godine na europskom tržištu poskupio više nego dvostruko, a od 2028. na plin i dizel dolazi i trošak emisija kroz novi europski sustav za grijanje i promet. Za gorivo iz otpada danas plaćamo oko 199 eura po toni da ga preuzme netko izvan naše županije, a cijene preuzimanja u regiji rastu: Ljubljana je u dvije godine došla sa 125 na 200 eura po toni. Sav taj novac odlazi iz Rijeke i ne vraća se.
Čuje se i tvrdnja da se problem skupog plina ne rješava energijom iz otpada. Ne tvrdimo da je energana odgovor na sve, ali tražimo da studija izračuna koliko bi topline i struje iz ostatka koji se ne može reciklirati Rijeka mogla dobiti za sebe, umjesto da plaća drugima. Projektni zadatak traži da studija ispita potpunu zamjenu prirodnog plina i lož ulja u redovnoj opskrbi gradskog toplinskog sustava, uz zadržavanje postojećih plinskih izvora kao rezerve, opskrbu električnom energijom gradskih korisnika, od gradskih zgrada, škola i vrtića do javne rasvjete i javnog prijevoza, te daljinsko hlađenje velikih potrošača poput bolnice, Sveučilišta, javnih ustanova i trgovačkih centara. To je ono što nazivamo našom energijom: energija koja nastaje u Rijeci, za Rijeku, umjesto novca koji odlazi drugima i koji će s vremenom biti sve veći.
Kapacitet i dovoz otpada
U javnosti se navodi da bi energana trebala 100.000 do 150.000 tona i da bi Rijeka postala odredište tuđeg smeća. Kapacitet nije unaprijed zadan. Projektni zadatak traži da ga studija utvrdi optimizacijom, u širokom rasponu, i izričito zabranjuje da se kapacitet dokazuje pretpostavkom rasta otpada. Studija mora usporediti postrojenje prema potrebama Grada, prema cjelokupnom ostatku Primorsko-goranske županije i regionalnu varijantu, te pokazati gdje dodatni kapacitet prestaje biti koristan. Ako bi dio goriva dolazio iz drugih hrvatskih centara, radilo bi se o hrvatskom ostatku koji danas putuje u inozemstvo, a ne o uvozu otpada.
Ne stoji ni tvrdnja da se veliko recikliranje i energana isključuju. Europska pravila do 2035. traže 65 posto recikliranja i dopuštaju najviše 10 posto odlaganja, pa i grad koji ispuni sve ciljeve ima oko četvrtine otpada koji se ne može ni reciklirati ni odložiti. Tražimo da studija ispita i gradnju po modulima, kod koje se, kako recikliranje raste, dio kapaciteta gasi, tako da postrojenje nikad ne traži više otpada nego što ga stvarno preostaje.
Vlasništvo i financiranje
U javnosti se spominju investicija od oko 210 milijuna eura i ugovor s privatnim partnerom na 25 do 30 godina. Nije nam poznato odakle podatak o visini investicije, jer iznos investicije danas nitko ne može ozbiljno navesti. On ovisi o kapacitetu, tehnologiji i lokaciji, a upravo to utvrđuje studija.
Međutim, ono što je u projektnom zadatku jasno postavljeno jest da bi postrojenje, ako se gradi, bilo u 100-postotnom vlasništvu Grada Rijeke. Grad ne bi potpisao ugovor koji jamči količine otpada na štetu recikliranja.
Točno je da kohezijski fondovi za razdoblje 2021. do 2027. ne financiraju spaljivanje ostatnog otpada. Zato projektni zadatak traži da studija izradi financijske modele bez sufinanciranja i s različitim oblicima sufinanciranja, da ispita projektno financiranje na temelju budućih novčanih tokova, nacionalne izvore te europske instrumente za pojedine dijelove projekta, poput Inovacijskog fonda za hvatanje ugljikova dioksida. Ako se projekt ne može odgovorno financirati, studija će to pokazati.
Klima i ugljikov dioksid
Navodi se i britanski podatak o emisijama po kilovatsatu te tvrdnja da energane od 2028. ulaze u europski sustav trgovanja emisijama. Potonje nije točno. Od 2028. uvodi se novi sustav trgovanja emisijama za grijanje zgrada i promet, a ne za energane na otpad. Za njih postoji tek prijedlog Europske komisije iz srpnja 2026., s mogućom primjenom od 2031.
Usporedba po kilovatsatu postrojenja koje proizvodi samo struju s postrojenjem koje istodobno daje toplinu za gradsku mrežu nije primjerena. Projektni zadatak traži cjelovitu ugljikovu bilancu: ukupne emisije, udio biogenog ugljika, emisije izbjegnute zamjenom plina i dizela te neto fosilni učinak, uspoređen sa scenarijem bez projekta. Studija mora modelirati i cijenu emisijskih jedinica kroz cijeli vijek postrojenja te mogućnost hvatanja ugljikova dioksida. Tek tada ćemo znati je li klimatski učinak pozitivan ili nije.
Pepeo i šljaka
Čuje se i tvrdnja da bi nakon izgaranja ostalo 25.000 tona pepela i šljake, dijelom opasnog otpada, te da bi energana samo punila odlagalište pepelom. Ako se energana gradi, sve što se od ostataka može upotrijebiti bit će upotrijebljeno. Najveći dio ostatka je šljaka, koja nije opasni otpad. Iz nje se izdvajaju željezo i aluminij, koji se prodaju na recikliranje, a mineralni dio nakon dozrijevanja koristi se kao građevinski materijal, kako je to danas uobičajeno u velikom dijelu Europe. Projektni zadatak traži da studija razradi upravo takvu uporabu šljake, kao i obradu letećeg pepela i ostataka pročišćavanja dimnih plinova, kako bi i oni postali neopasni građevinski proizvod.
Usporedba je jednostavna. Prema službenim podacima Županije za 2023., od svakih 100 kilograma miješanog otpada koji uđe u Marišćinu oko 60 kilograma završi na odlagalištu, oko 31 kilogram vlage ispari tijekom biološke obrade, a tek oko 8 kilograma odveze se kao gorivo u inozemstvo. Kad bi postojala energana, od istih 100 kilograma metali bi se izdvojili za recikliranje, oko 7 kilograma kamena, stakla i sličnog inertnog materijala odvojilo bi se kao neopasni ostatak, a sve ostalo otišlo bi u energanu. Iz energane bi oko 20 kilograma šljake otišlo u gradnju, a najviše oko 3 kilograma završilo bi kao opasni otpad i zbrinjavalo bi se prema najvišim europskim standardima: izvozom na kontrolirano zbrinjavanje, ili u Hrvatskoj, ako se za to ikad stvori mogućnost.
Zdravlje
Zdravlje građana za nas je najvažnije pitanje i zato o njemu govorimo činjenicama. Dioksini su bili ozbiljan problem starih spalionica iz sedamdesetih i osamdesetih godina, bez današnjeg pročišćavanja dimnih plinova. U modernim postrojenjima to više nije slučaj. Najbolji je dokaz Njemačka. Ukupne emisije dioksina iz svih njemačkih energana na otpad pale su s 400 grama 1990. na manje od pola grama 2000., iako se kapacitet tih postrojenja gotovo udvostručio. Energane su s trećine svih njemačkih emisija dioksina pale na manje od jedan posto, a kućni kamini i kaljeve peći danas ispuštaju oko dvadeset puta više dioksina od svih njemačkih energana zajedno.
Isto pokazuju i najveće zdravstvene studije modernih postrojenja. Imperial College London analizirao je 22 britanske energane na otpad i nije našao značajno povećan rizik za dojenčad i trudnoću, a britanska zdravstvena agencija zaključuje da moderne, dobro vođene energane nisu značajan rizik za javno zdravlje. Istraživanja koja se navode u javnosti uglavnom se odnose na stara postrojenja ili na pojedinačna mjerenja na jednoj lokaciji, koja ne mogu poništiti desetljeća mjerenja iz cijele Europe. Kad je riječ o pokretanju i zaustavljanju, europski propisi zabranjuju ubacivanje otpada dok pomoćni plamenici ne podignu temperaturu iznad 850 °C, upravo zato da se izbjegnu emisije pri pokretanju.
Pravo pitanje kvalitete zraka u Rijeci nije dimnjak koji ne postoji, nego zrak koji danas udišemo na razini ulice. Prema dosadašnjim procjenama, autobusi danas na najopterećenijim lokacijama godišnje doprinose nekoliko mikrograma dušikova dioksida po kubnom metru, a na autobusnim stajalištima kratkotrajno i 100 do 200 mikrograma, dok bi doprinos suvremene energane na najizloženijem mjestu bio oko 0,4 mikrograma. Ako bi energana zamijenila plin u toplanama i dizel u autobusima, zrak na razini koju ljudi stvarno udišu mogao bi biti čišći nego danas. Studija to mora potvrditi, te stoga projektni zadatak traži disperzijsko i kumulativno modeliranje kvalitete zraka, uključujući razdoblja temperaturne inverzije, usporedbu s postojećim stanjem i sa scenarijem bez projekta, procjenu zdravstvenih učinaka i javni prikaz mjerenja.
Lokacija
U javnosti se spominje i blizina bolnice. Lokacija nije odabrana. Projektni zadatak traži da studija usporedi moguće lokacije prema nizu kriterija, među kojima su utjecaj na zrak i zdravlje, korištenje topline i prometna dostupnost. Blizina bolnice sama po sebi nije presudna, presudno je što pokažu mjerenja i modeli. U Beču, primjerice, energana Spittelau ljeti hladi najveću bečku bolnicu.
Europska iskustva
Kao upozorenje navode se Kopenhagen, Danska i Švedska. To su gradovi i zemlje s viškom kapaciteta, koje imaju desetke postrojenja i uvoze otpad. Hrvatska nema nijedno postrojenje i svoj ostatak izvozi, plaćajući drugima. Upravo zato tražimo da studija ispita kapacitet koji se prilagođava padu količina, kako Rijeka nikad ne bi došla u položaj u kojem mora tražiti otpad.
Ljubljana se također navodi kao primjer, i to s pravom, ali uz važnu napomenu: s gotovo 70 posto odvajanja i dalje gradi energanu, jer ostatak ne nestaje. Cilj zero waste postavila je 2014., a energana bi trebala proraditi 2034. Za to vrijeme godišnje izvozi oko 80.000 tona ostatka u Austriju i Njemačku, a cijena je u dvije godine porasla sa 125 na 200 eura po toni. Kad bi Rijeka čekala Ljubljaninih 70 posto pa tek onda počela pitati što s ostatkom, odgovor bi stigao tek sredinom 2050-ih, a do tada bismo drugima platili više od sto milijuna eura. Ni Treviso, s više od 80 posto odvajanja, ne rješava ostatak bez energane: pokrajina Treviso nema vlastito postrojenje za njegovu obradu, pa ostatak odlazi u regionalna postrojenja koja određuje Regija Veneto, uključujući energanu u Padovi. Zato pitanje ostatka treba otvoriti sada, usporedo s jačanjem odvajanja, a ne za 20 godina.
Projektni zadatak traži i usporednu analizu europskih gradova s ambicioznim zero waste ciljevima, s njihovim stvarnim stopama odvajanja, recikliranja i preostalog otpada. Ne zato da bi se osporio zero waste cilj, kojem i sami težimo, nego da bi se vidjelo što i najuspješniji gradovi rade s onim što preostane.
Čistoća i povjerenje građana
Slažemo se da građani već danas plaćaju cijenu sustava koji ne funkcionira dovoljno dobro. Zato upravo analiziramo dosadašnji model prikupljanja otpada i poslovanje Čistoće te ćemo razmotriti sve dobronamjerne prijedloge koji vode rješenju zajedničkog problema.
Prijedlozi iz javne rasprave
U javnom prostoru iznesen je i niz prijedloga. Većina ih je već dio našeg pristupa. Usporedba s modelom bez energetske oporabe već je u prijedlogu projektnog zadatka, kroz scenarije rasta recikliranja, scenarij bez projekta i usporedbu s europskim zero waste gradovima. Za biootpad tražimo da studija razradi zatvorenu obradu, a ne otvorenu kompostanu. Odvojeno prikupljanje biootpada iz svih kućanstava podržavamo. O načinu naplaćivanja razgovarat ćemo na temelju analize dosadašnjeg modela prikupljanja. Javnu analizu sastava otpada prihvaćamo i objavit ćemo njezine rezultate. Javnu raspravu s predstavnicima Trevisa, Udina i Krka predlažemo i sami i rado ćemo je organizirati.
Zaključak
Između različitih stavova u javnom prostoru puno je manje razlika nego što se na prvi pogled čini. Svi želimo više odvajanja, rješenje za biootpad i čisti zrak. Razlika je u jednome: smatramo da odgovor na pitanje što s ostatkom koji se ne može reciklirati moramo potražiti sada, uz pomoć neovisne studije, a ne odgoditi ga za dvadeset godina. Kad studija bude gotova, njezine ćemo rezultate predstaviti građanima i Gradskom vijeću, a odluka će se donijeti na temelju činjenica, a ne pretpostavki.”, zaključuju iz Grada Rijeke.
