Na temelju svih javno objavljenih pojedinosti, zaključio je kako cijela situacija pokazuje zastrašujuću razinu needuciranosti, neopremljenosti i sloma temeljnih kliničkih protokola
Pero Zanchi, liječnik i doktor znanosti koji je, osim u Hrvatskoj, dugi niz godina radio i u zdravstvenim sustavima Slovenije, Austrije i Švicarske, oglasio se povodom slučaja 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša i postupanja zaposlenika psihijatrijske bolnice na Jankomiru.
U opširnoj objavi na društvenim mrežama, liječnik s gotovo četiri desetljeća radnog iskustva izrazio je tugu, bijes i strah zbog ove tragedije. Osvrćući se na sve detalje koji su dosad objavljeni u javnosti, ocijenio je da slučaj ukazuje na zastrašujuću razinu nedostatka edukacije, neadekvatne opremljenosti i urušavanja osnovnih kliničkih protokola.
Prema njegovu mišljenju, odgovornost za propuste ne snose samo pojedinci koji su kobne večeri bili na dužnosti, već i uprava bolnice, Ministarstvo zdravstva, nadležne komore te cjelokupni zdravstveni sustav.
U nastavku pročitajte njegovu objavu:
“Kao doktor znanosti i liječnik s gotovo 40 godina staža – od mobilnih kirurških ekipa u Domovinskom ratu i rada u hrvatskom zdravstvu (1988. – 2002.), preko znanstvenog projekta u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu (1993./1994.), pa sve do 11 godina u slovenskom i punih 13 godina u austrijskom zdravstvenom sustavu – ali prije svega kao otac, osjećam duboku tugu, bijes i strah nakon tragedije u Jankomiru.
Svi mi imamo djecu, unuke, nećake – mlade ljude koji se u današnjem svijetu sve češće susreću s teškim duševnim krizama i stanjima poput graničnog poremećaja ličnosti (BPD). Kada roditelj u trenutku takve krize donese onu najtežu odluku i pozove hitnu službu, on to čini s jednim jedinim ciljem: da mu dijete spase i zaštite. Danas se svaki roditelj u ovoj zemlji s pravom trese od pomisli što njegovo dijete može doživjeti iza zatvorenih vrata ustanove koja bi trebala biti utočište.
A što sada? Tko će se od roditelja u Hrvatskoj nakon ovoga više usuditi prijaviti svoje dijete u akutnom ispadu? Ljudi su u strahu da će umjesto liječničke pomoći i empatije njihova djeca dobiti batine, vezivanje bez nadzora i gušenje.
Jankomir je referentna ustanova za akutnu psihijatriju, a pojedinosti koje su izašle u javnost pokazuju zastrašujuću razinu needuciranosti, neopremljenosti i sloma temeljnih kliničkih protokola:
- Neadekvatna prostorija bez osnovne opreme: Umjesto namjenske, jednokrevetne sobe za intenzivnu psihijatrijsku skrb (sa specijaliziranim krevetom učvršćenim za pod, centralnim dovodom kisika, monitoringom vitalnih funkcija i reanimacijskim setom u neposrednom pretprostoru), mjere prisile provodile su se u običnoj dvokrevetnoj bolničkoj sobi bez ikakvog monitoringa i hitne opreme.
- Fizičko nasilje umjesto medicinskog obuzdavanja: Umjesto sigurnih tehnika sputavanja, na vezanom se pacijentu primjenjivala brutalna sila – zadavani su izravni udarci šakom u prsa i glavu (što je dovelo do prijeloma rebara i prsne kosti za života), dok je više osoba svojom težinom klečalo na krevetu i pritiskalo mu prsni koš uz držanje jastuka preko lica i dišnih putova.
- Smrtonosna farmakološka i mehanička kombinacija: Pacijentu je intramuskularno apliciran snažan sedativni koktel (haloperidol, promazin, diazepam) koji sam po sebi deprimira disanje i rad srca. Istodobno gnječenje prsnog koša i opstrukcija disanja jastukom na tako sediranoj osobi predstavlja izravan recept za gušenje i kardiorespiratorni arest.
- Potpuni izostanak liječničkog nadzora: Tijekom primjene mjera prisile liječnica nije stajala uz glavu pacijenta niti kontrolirala vitalne funkcije i prohodnost dišnog puta, već se nalazila na distanci, a potom u ključnim trenucima pritiska na tijelo i glavu u potpunosti napustila prostoriju.
- Izostanak venskog puta od samog početka i kaotična reanimacija: Kod svakog fiksiranog i snažno sediranog pacijenta osnovno je kliničko pravilo uspostaviti siguran venski put odmah pri ulasku i početku postupka, kako za kontroliranu terapiju, tako i za hitnu intervenciju u slučaju komplikacija. Ovdje venski put uopće nije bio osiguran. Kada je pacijent prestao davati znakove života, započeta je vanjska masaža srca u potpuno neprihvatljivim uvjetima – na pacijentu čiji su ekstremiteti i dalje bili čvrsto vezani remenjem, na mekom bolničkom madracu bez tvrde podloge, bez prisutnog liječnika, bez defibrilatora u sobi i bez otvorenog venskog puta za hitnu primjenu lijekova.
- Uloga uprave i ravnateljice: Jednako je porazna reakcija vrha bolnice. Činjenica da ravnateljica 14 dana nakon iznenadne smrti mladog čovjeka nije pregledala snimke nadzornih kamera (već je organizirala grupe podrške osoblju), a potom je u službenom izvješću iznijela tvrdnje koje su u izravnoj suprotnosti s onim što se vidi na snimci i u obdukcijskom nalazu, predstavlja grubo narušavanje povjerenja u struku i pokušaj relativiziranja odgovornosti.
Inozemno iskustvo
Nakon 24 godine rada u Sloveniji i Austriji, uz iskustvo iz Švicarske, mogu izravno reći Ministarstvu zdravstva, Vladi i stručnim komorama kako se to radi u uređenoj Europi:
- Namjenski opremljene jedinice za akutna stanja: Fiksacija se provodi isključivo u jednokrevetnim, sigurno dizajniranim prostorijama s ugrađenim kisikom, pulsnom oksimetrijom, EKG nadzorom i opremom za reanimaciju dostupnom unutar nekoliko sekundi.
- Strogo educirani deeskalacijski timovi i liječnički nadzor: Osoblje prolazi kontinuirane treninge verbalne deeskalacije i sigurnih tehnika obuzdavanja bez nanošenja boli, a svaka mjera sputavanja je vremenski strogo ograničena i provodi se pod neprekidnim nadzorom liječnika uz glavu pacijenta.
- Redoviti psihološki filtri i vanjska supervizija: Osoblje ima obveznu, redovitu vanjsku superviziju kako bi se spriječilo izgaranje (burnout) i dehumanizacija pacijenata, uz periodičke psihometrijske provjere spremnosti za rad na odjelima visoke prisile.
Ovdje nije zakazalo samo nekoliko pojedinaca u jednoj smjeni. Zakazali su uprava, Ministarstvo, komore i sustav koji desetljećima štedi na edukaciji, opremi, kadru i preventivnoj kontroli. Odgovornost je na vrhu države i struke. Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost, a ne strah od onih koji su položili prisegu da će ih štititi”, zaključio je liječnik.
Kristian Josip Periš (32) preminuo je 21. listopada u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan, nakon što je tijekom postupka fizičkog sputavanja doživio srčani zastoj. Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da dodatni postupci sputavanja nisu provedeni u skladu s propisanim protokolom.
Klinika za psihijatriju Sveti Ivan u četvrtak je potvrdila kako je ravnateljica Majda Grah podnijela neopozivu ostavku. Kao razlog navela je želju da spriječi daljnje narušavanje ugleda Klinike nakon tragične smrti pacijenta Kristiana Josipa Periša. Upravno vijeće Klinike prihvatilo je njezinu ostavku na izvanrednoj sjednici održanoj istoga jutra.
U službenom priopćenju Klinike stoji da je Grah ostavku podnijela u četvrtak, 12. studenoga, nakon smrti pacijenta koja se dogodila prošlog mjeseca. Zbog tog slučaja policija je, u sklopu istrage koja je još uvijek u tijeku, privela četvoricu medicinskih tehničara, prenosi Danas.hr.
