Najviše zrakoplova na riječkom aerodromu boravi onda kada gotovo nema letova. Je li to moguće? U čemu je štos?
Piše: Neven Šantić
Ovo je samo naoko paradoks. Jer, u zimskoj sezoni 2026/2027. kada sa Zračne luke Rijeka avioni budu polijetali samo dva dana u tjednu, i to iz Osijeka prema Splitu i Dubrovniku i obrnuto (međunarodnog leta za Munchen ove zime neće biti), oko piste bit će parkirano desetak zrakoplova kojima krčki aerodrom služi kao „suhi dok”.
Lijepo je što Zračna luka Rijeka pronalazi načina za zaradu i kada nema prometa, ali… nameće se pitanje, je li to bila svrha gradnje ovog aerodroma prije šezdesetak godina. I mogu li vlasnici biti zadovoljni s tek desetak destinacija (i toliko letova dnevno) s kojima je Rijeka povezana u ljetnoj sezoni, dok ostali hrvatski aerodromi bilježe i po trideset, četrdeset ili više letova dnevno?
Šlag na torti
Šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja socijalistička Hrvatska je odlučila izgraditi cijeli niz zračnih luka duž jadranske obale kako bi potakla razvoj turizma koji je tih godina bio u velikom naletu.
Gradili su se hoteli i hotelska naselja, dovršena je Jadranska magistrala a šlag na torti turističkog uzleta trebali su biti aerodromi u Puli, Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku.
Onaj riječki trebao je imati i dodatnu svrhu; u vrijeme razvojnog zamaha grada odnosno općine omogućiti i poslovnim ljudima bržu i udobniju komunikaciju za duže rute u odnosu na onu koju pružaju automobili, autobusi ili vlakovi.
Šest desetljeća kasnije, u usporedbi s ostalim jadranskim aerodromima koji su opravdali svoju svrhu, riječka je zračna luka na začelju. I neka nas pritom ne zavaraju tek objavljeni podaci da je u devet mjeseci ove godine riječki aerodrom zabilježio 20 posto veći promet nego lani. Prema broju prevezenih putnika (177 tisuća) to je skoro tri puta manje nego što ih preveze pulska zračna luka, skoro deset puta manje od zadarske, a od splitske, dubrovačke ili zagrebačke da ne govorimo.
Bilo je mnogo problema s riječkom zračnom lukom u povijesti
Bilo je mnogo problema s riječkom zračnom lukom u povijesti. Pisao sam o tome u više navrata na ovom mjestu. Krenulo bi pa bi stalo, mijenjale su se uprave, nešto se i ulagao u infrastrukturu, vlasnici su znali biti inertni pa bi se probudili, ali nikako da dođe taj iskorak.
Poslovanje pulskog aerodroma odagnalo je i ono vječno opravdanje da je Rijeka preblizu važnim turističkim emitivnim tržištima pa, eto, ne može se bolje. Kao da turista nema i dalje od, primjerice, Slovenije, Italije, Mađarske, Austrije i Bavarske.
Upravo slučaj Pule pokazuju da postoji veliki prostor za razvoj riječkog aerodroma, za suradnju turističkog gospodarstva i zračne luke, ali i korištenja drugih mogućnosti povećanja prometa (između ostaloga i potrebe naših poslovnih ljudi i turista da putuju po Europi).
Država je većinski vlasnik Zračne luke Rijeka s udjelom od 55 posto, 20 posto ima Primorsko-goranska županija, 10 posto Grad Rijeka, gradovi Krk, Opatija i Crikvenica po 4 posto a Općina Omišalj 3 posto. Valjda bi im trebalo biti u interesu da i riječkoj zračnoj luci konačno krene, a ne da se zadovoljava velikim povećanjima prometa s niskih startnih pozicija, gdje je 200 tisuća prevezenih putnika iz 2019. godine još uvijek nedosegnuta „magična brojka”.
Treba prije svega uložiti u aerodromsku zgradu
Da bi se računalo na značajniji iskorak treba prije svega uložiti u aerodromsku zgradu.
Premali prostor za kontrolu putovnica i carinsku kontrolu, gdje se događa da usred ljeta po suncu morate stajati na pisti u redu dok se ne dokopate nadstrešnice prije nego uđete u zgradu i obavite kontrolu. Čekaonica sa pohabanim stolicama i foteljama i bife na razini onog u Mrduši Donjoj traže hitno renoviranje.
Ukratko, za početak trebalo bi proširiti zgradu i učiniti je udobnijom, a ne bi bilo zgorega i češće paziti na čistoću toaletnog prostora na što sam prigovore čuo na vlastite uši.
Vlasnici konačno moraju prelomiti što žele i kako to žele. Je li rješenje koncesija, koja bi omogućila domaćim ili stranim poduzetnicima s idejom da upravljaju aerodromom na Krku na određeno vrijeme i pokažu što znaju, ili je to ostajanje kod postojećeg modela uz natječaj za novu upravu koja bi ponudila svježa rješenja? Ili nešto treće?
Sve je bolje nego stalno zdvajati i njurgati. Vlasništvo obavezuje.
