„Kristian Periš nije bio samo žrtva četvorice pomahnitalih tehničara. Bio je žrtva sustava koji je omogućio da takvi ljudi u njemu rade. A to je problem koji neće riješiti ni presuda četvorici tehničara ni ostavka ravnateljice Majde Grah i njeznih suradnica, ni prozivke za političku odgovornost”, ističe Šprajc u RTL-ovu „Stanju nacije”
Komentar prenosimo u cijelosti:
“Ovo je izolirani slučaj. Javnost mora znati da ovo nije način rada djelatnosti psihijatrije”, komentirala je ministrica zdravstva Irena Hrstić slučaj smrti pacijenta na psihijatriji u Jankomiru.
Još jedan lijep primjer prebacivanja problema u tuđe dvorište, ali taj se problem nalazi u svim našim dvorištima, u svim našim klinikama.
Jer i izvješća pučke pravobraniteljice i udruga za mentalno zdravlje govore da nasilje i postupanje mimo protokola i pravilnika u psihijatrijskim bolnicama nisu rijetkost. Zašto je tome tako, odgovor nije toliko kompliciran koliko se čini. Jednak je i za udruge koje se bave mentalnim zdravljem i za iskusne bolničke psihijatre.
Problem edukacije i nedovoljnog broja stručnog i osposobljenog osoblja ističu i u bolnici na Jankomiru.
“Znači, nas radi dvoje na akutnom odjelu s 30 pacijenata. Nemamo mogućnost pozvati pomoć, osim da nazovemo telefonski nekoga tko se nalazi u drugoj zgradi i idemo im otvarati vrata, to nema smisla”, kazala je Mia Moškatelo, medicinska sestra u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu.
“Oni su educirani djelomično zato što su nam došli i novi djelatnici. Tako da ćemo tu edukaciju nastaviti provoditi”, kazala je sad već bivša šefica jankomirske psihijatrije Majda Grah. Djelomično educirani, u poslu novi. Tu je počela tragedija Kristiana Periša.
Tu je klica njegove smrti. Posijana je davno prije događaja u sobi 11A.
‘Periš nije bio samo žrtva četvorice pomahnitalih tehničara’
Njegova tragedija počinje s manjkom zdravstvenog osoblja, pogotovo manjkom stručnog i obučenog osoblja. Iz bolnice na Jankomiru ovih dana čujemo kako im nedostaje 20 posto osoblja. Slično je i u Vrapču i u svim drugim psihijatrijskim klinikama. Svugdje nedostaje zdravstvenog osoblja prije svega medicinskih tehničara.
I u takvoj situaciji u kojoj ne da je izbor kadra ograničen, nego izbora ponekad uopće nema ravnatelj ili ravnateljica će na natječaju primiti bilo koga tko se javio i ispunjava kakve takve minimalne kriterije. A malo tko želi raditi u bolnicama koje se bave najtežim psihijatrijskim slučajevima. I zato trebamo cijeniti sve one brižne i odgovorne medicinske sestre, tehničare i liječnike koje u njima rade.
Ali zbog tog manjka kadra se i dogodi da u sustav uđu ljudi koji su nespremni za rad s pacijentima, koji nisu obučeni za rad s pacijentima ili koji su kao u ovom slučaju na Jankomiru veći pacijenti od svojih pacijenata.
Kristian Periš nije bio samo žrtva četvorice pomahnitalih tehničara. Bio je žrtva sustava koji je omogućio da takvi ljudi u njemu rade. A to je problem koji neće riješiti ni presuda četvorici tehničara ni ostavka ravnateljice Majde Grah i njeznih suradnica, ni prozivke za političku odgovornost. Vjerojatno će biti još odgovornih, još ostavki, još otkaza.
Gorko iskustvo naše nacije
Ali gorko iskustvo naše nacije nas uči da će sve ostati samo na tome. Jer situaciju može popraviti jedino politička vlast kako lokalna tako i nacionalna.
A od jednih i drugih ovih dana osim prebacivanja odgovornoti i nabacivanja blatom nismo čuli niti jednu riječ o tome kako taj problem riješiti.
Kao što od oporbe nismo čuli niti jedan, ali baš niti jedan koliko toliko suvisli prijedlog za rješavanje problema gospićkog otpada tako ni od premijera i njegovih ministara ovih dana nismo čuli ni riječ o tome kako riješiti problem nedostatka kadrova u psihijatrijskim klinikama. Jer u ovom trenutku to nije njihov problem.
Što znači da bi onako kako je danas u crno zavijena obitelj Kristiana Periša idući put u crno mogla biti zavijena neka druga obitelj. Možda baš vaša ili moja.
Znači li to da smo u svemu ovome nemoćni i da samo trebamo čekati iduću tragediju? Pa, ne baš. Ako svi skupa kao građani, prije svega kao ljudi makar pokušamo učiniti ono što je činio Kristian Periš – ima nade.
“Ako možeš, moraš za one koji ne mogu.”
