Krk, Poroprela (iako bi se ovaj tekst mogao odnositi na bilo koju plažu u bližoj ili daljoj okolici Rijeke ).
Ne postoji ništa inspirativnije od spomenutih mjesta. Naizgled su puna, a ustvari prazna. Ok, poluprazna.
Premudre grupe onih koji govore neki od četiri jedina moguća jezika u ovo doba godine, ne uključujući naš, dosjete se tako “rezervirati” mjesto na kamenčićima. Dolaze vjerojatno u cik zore, ili što je logičnije, u gluho doba noći, rasprostru ručnike veličine plahte bračnog kreveta, ulove ih kakvom grotom na rubovima, odu, a njihovo mjesto (tijekom cijeloga dana) čeka na njih.
Bilo bi dobro da je takav dosjetljivac samo jedan, ali nije.
Tijekom godina ljetovanja na našim obalama ta se ideja nekako svidjela i ostalima, proširila se, a kako se bezobrazluk širi brže od svake svijetu znane zarazne bolesti, tako je i ova ideja postala općeprihvaćena.
Mudrijaši fino dremuckaju do podneva pa skuhaju ručkić, protegnu se nakon njega i dogegaju tamo negdje iza 17 sati. Jer čemu žurba?? Plahte čuvaju (samo) njihova mjesta na plaži.
Mi, još uvijek nekim čudom, nezaraženi bezobrazlukom, skutrimo se u kakav kutak kojeg genijalni umovi nisu smatrali vrijednim okupacije, i što bi drugo radili – sunčamo se gledajući prazne plaže prepune praznih ručnika.
Tada se, u neko doba, pojave vlasnici ručnika.
Dođe ih 4-5, a kao da ih je došlo 450. Svi su u gumenim papučicama. I to na plaži na kojoj nema niti jednog oštrog predmeta ili kamena. Oboružani su maskama, perajama i dihalicama. Bilo bi zaista pravo čudo da je podvodni, životinjski svijet opstao na ovakvim mjestima, ali nije, tako da se osim kamenčića nema bog zna što vidjeti.
Onda nekim čudom netko izroni ježa. Taj dio izbjegavam gledati jer se pretvara u torturu viđenu u hororima novijeg datuma. Znam da jež nije neko misaono biće, ali biće je, pobogu!
Kada su usmrtili jedinog ježa koji je nekako doživio ovo ljeto, slijedi loptanje. Namjerno izbjegavam riječ picigin jer ovo nema veze s piciginom. Dakle, zauzmu otprilike cijeli i jedini moguć prostor za ulazak u more i loptaju se.
I tako satima.
Obzirno izbjegavam ulazak u more kako ne bih poremetila ravnotežu višesatnog dobacivanja loptom bez ikakvog cilja i smisla, ali uzalud. Ne znam je li bitno naglasiti, ali osjećam gotovo fizičku bol pri samom pogledu na njihovu kožu. Pitam se u kojem položaju spavaju, pošto ne vidim niti jedan dio tijela koji se ne žari i crveni.
Odnedavno su i šatori na plažama pravi hit.
U početku se moglo vidjeti jedan do dva šatora (ne mislim na prave šatore već na one mini šatorčiće koji valjda služe kako bi se u njih ugurala djeca onih koji na plažu dolaze između podne i 15 sati, dakle u vrijeme kada niti jedan zdravorazumski roditelj dijete ne pušta na balkon, a kamoli na plažu pa na taj način umiruju savjest “štiteći” djecu, a često i pivu od sunca).
Sada odjednom svi imaju te šatore, i toliko ih je da imam osjećaj da se nalazim u nekom izviđačkom kampu umjesto na plaži. Osim što služe kao spremišta za usnulu djecu, imam osjećaj da su ti šatori ujedno i oni super-sakovi Sport Billyja.
U njima postoji baš sve, tu se nalazi gotovo cijelo domaćinstvo jednog našeg prosječnog turista.
Nije mi jasno gdje stane sva ta količina hrane i pića koju izvlače iz super-saka? Uglavnom, kad su potrošili sve te enormne količine hrane i pića, izmaltretirali cijelu plažu napucavanjem lopte, shvatili da novog ježa za mučenje neće naći sve do idućeg ljeta, polako odlaze kućama i plaža je napokon slobodna!
Doduše, sad već lagano pada mrak, pa pristižu oni s bocama kupljenima u dućanima koje će u miru ispijati do prvih jutarnjih zraka, a tada će se morati pomaknuti u stranu ili jednostavno otići kući jer sviće.
Naime, to je vrijeme kada vlasnici praznih ručnika ustaju, trče na plažu zauzeti svojim plahtama najbolju poziciju koja će ih čekati cijeloga dana.
Svakog se ljeta, gledajući te prazne ručnike, tješim samo jednom mišlju.
Jednom ću, valjda, biti dovoljno bijesna pa pokupiti svu tu hrpu ručnika koji čekaju i osigurati sebi i nekoliko generacija nakon sebe doživotno nekupovanje ručnika za more!
Piše: Tamara Šoić
