Anina priča je šokantna, potresna, o njenom životu snimljeno je nekoliko televizijskih dokumentaraca koji su pobrali nagrade na međunarodnim festivalima
Punih osam godina čekala sam ovaj trenutak, kazala je za Novi list Ana Dragičević, najpoznatija pacijentica Psihijatrijske bolnice Lopača, nakon što je bivša ravnateljica dr. Mirjana Vulin nepravomoćno osuđena na 10 mjeseci bezuvjetnog zatvora.
“Presudom protiv dr. Mirjane Vulin sam zadovoljna. Kao direktna žrtva njenih metoda i načina liječenja, mislim da je presuda koja podrazumijeva služenje zatvorske kazne pravedna. No, istodobno smatram da je nedovoljno visoka, ali bolje i to nego da se izvukla”, ističe Ana Dragičević. Anina priča je šokantna, potresna, o njenom životu snimljeno je nekoliko televizijskih dokumentaraca koji su pobrali nagrade na međunarodnim festivalima.
Danas 30-godišnjakinja, još uvijek pati od stresa i trauma proživljenih u Lopači, psihijatrijskoj bolnici koja je zadnjih godina, srećom, po svemu uzorna zdravstvena institucija, ali koja je prije 13 godina bila tamnica za osobe poput Ane Dragičević.
“U Lopači mi je upropašten najljepši dio mladosti, od 16. do 21. godine. Puno je toga čega se sjećam, još više situacija koje želim zauvijek zaboraviti. Najviše bih voljela da mi netko izbriše memoriju koja se odnosi na torturu kojoj sam u Lopači bila izložena. Provodila sam vrijeme u izolaciji, smeštena zajedno s teško bolesnim, shizofrenim osobama koje su često bile agresivne, neprimjereno bi se ponašale… Bolje da ne opisujem detaljno što se događalo, ali mogu reći da sam stalno strahovala da me neki, uglavnom stariji pacijenti s teškim dijagnozama duševnih bolesti, po noći, dok sam bila zavezana za krevet, ne ozlijede. Nažalost, od odgovornih u Lopači dobivala sam za kaznu, naravno neosnovanu, razne injekcije, fiksirali su me za krevet, prekomjerno davali nepotrebne, jake tablete, stavljali me u “luđačku košulju”, takozvanu stezulju, prisiljavali na nošenje pelena… Puno toga, puno ružnih detalja, puno situacija koje su neopisivo teške i brutalne, ne mogu i ne želim podijeliti ni s kim. One ostaju u meni, duboko pohranjene”, kaže Ana Dragičević.
Podsjeća da za njenu prisilnu hospitalizaciju, posebno kad je postala punoljetna, nije bilo zakonskih elemenata, jer se takva hospitalizacija provodi nad osobama koje su opasne po sebe ili druge, a ona nikada i ni za koga nije bila opasna.
U Lopači je završila nes(p)retnim spletom niza okolnosti od kojih doslovno nijedna nije bila ni najmanje dovoljan razlog za njenu petogodišnju hospitalizaciju, što je u konačnici i utvrđeno presudom, piše Novi list.
Anu su u Lopači među ostalim i tretirali kao ovisnicu o heroinu, no na kraju su u toj ustanovi sami sebe demantirali. Jednim su dokumentom ipak ispravili pogrešku, priznajući da se kod njenog i prvog i drugog liječenja nisu razvile apstinencijske smetnje pa se ne može govoriti o ovisnosti o opijatima. Uz to, Dragičević je dala i iskaz u kojem je tvrdila da se u Lopači terapijski tretirala njena seksualna orijentacija! Iz Lopače su i pismeno potvrdili da se može steći dojam da se ponekad njena seksualna orijentacija razmatrala u tom smislu, piše Novi list.
Na kraju, u tom se dokumentu zaključilo kako se apsolutno neprihvatljivim smatra seksualnu orijentaciju terapijski razmatrati jer se ne radi ni o bolesti, ni o poremećaju, već o slobodnoj volji i izboru pojedinca.
Vijesti.hr