Doista je nevjerojatno, ali je nažalost i istinito: u „gradu koji teče“, u gradu u kojem se na društvenim mrežama tako rado volimo sjećati prošlosti, „pred nosom“ nam se dešavaju stvari za koje smo (naivno?) mislili da su odavno iskorijenjene u toj istoj prošlosti. Naime, u Rijeci je nedavno napisana prva optužnica za kazneno djelo trgovanje ljudima, odnosno držanje osobe u ropstvu, na riječkom području!
Priča je „pukla“ kada je krajem prošle godine otkrivena podla rabota kojom je stanoviti Milovan Gvozdenović (63), propali građevinski poduzetnik, oduzeo nesretnom robu D. D. dokumente, i radno ga iskorištavao tijekom niza godina smjestivši ga u jednu od garaža u Crnčićevoj ulici na riječkom Krnjevu, u takozvanim „plavim zgradama“. Građevinara iz Rijeke optužnica tereti da je “radno iskorištavao muškarca, na neki način učinio ga svojim robom, i držao ga dugi niz godina u zabludi”,
Gvozdenović je, prema optužnici, iskoristio činjenicu da je neuki D.D., bez prihoda i imovine, tijekom travnja 2005. povjerovao njegovim uvjeravanjima kako će ga zaposliti u svojoj tvrtki „na crno“. No tvrtka je već bila „na izdisaju“, a optuženi nije ni imao namjeru obeštetiti oštećenog kojeg je iskorištavao na raznim poslovima i zadacima od travnja 2005. pa sve do studenog 2014. – gotovo punih deset godina, uglavnom kao građevinskog radnika. Rob je bio Gvozdenovićev fiktivni zaposlenik, ali bez plaće i ikakve naknade za rad. Cijelo to vrijeme svom robu je prijetio, držao ga u garaži od 20-tak kvadrata bez prozora, priključka za vodu, a na dan je dobivao samo jedan obrok. Oduzeo mu je radnu knjižicu, domovnicu, uvjerenje o završenoj školi, a rob je najčešće bio i bez osobne iskaznice koju je „čuvao“ Gvozdenović.
I sve to pred očima stanara koji su zapravo slutili da se tu događa nešto „nenormalno“, no očito nisu imali snage ili hrabrosti ranije reagirati?! Naime, Gvozdenović i njegov rob znali su se i opijati u spomenutoj garaži, a da netko tamo boravi na „stalnoj bazi“ dalo se naslutiti i iz činjenice da se u garaži kuha, jer su se iz nje povremeno širili neugodni mirisi. Bilo je i vike i cike i svađe i lupanja, no stanari su, prema njihovim pričama, mislili da je Gvozdenović nesretnom D.D.-u pružio utočište, i prema njihovim navodima nisu niti slutili da robovlasnik zapravo tamo drži svoga roba.
Istina je došla na vidjelo nakon jedne malo žešće noćne prepirke u spomenutoj garaži, kada su susjedi zbog velike galame i nesnosne buke pozvali policiju, koja je zatim otkrila robovlasnički segment odnosa ovog čudnovatog dvojca.
Ovakve priče obično pratimo u medijima u rubrikama „bizarnosti iz svijeta“ i sličnima, no ova se, eto, odvila gotovo pred našim očima, i to u vremenima dok razmišljamo o napretku i visokim civilizacijskim dosezima našega grada kojeg toliko volimo. Možda bi ipak trebali češće pogledavati iz udobnosti vlastitog životnog prostora , „iz vlastitog dvorišta“ prema drugima, jer ova priča – koliko god ružna i tužna bila za neposrednog oštećenika – itekako puno tužnih stvari govori i o svima nama drugima.
