Neki čovjek stoji par metara od mene i ljuti se na police s paprikama. Doslovno. Gleda u to ukiseljeno povrće i svađa se s njim
U nedjelju navečer išla sam u supermarket. Nemam naviku ići nedjeljom, a kamoli nedjeljom navečer po namirnice, ali ova nedjelja bi završila kolektivnom svađom svih ukućana da se za večeru nije išlo kupiti nešto što će popraviti zdravi ručak koji sam skuhala, ribu i kelj s krumpirima.
Držim popis u ruci i odlučna zadržati se kratko i kupiti najnužnije, odlazim do lokalnog supermarketa.
Kao što bi se i očekivalo za nedjelju navečer, nema puno ljudi, tek pokoji kupac. Stojim pored polica sa salsom, ubacujem namirnice u mala kolica što vučem za sobom, kad pored sebe čujem gunđanje.
Neki čovjek stoji par metara od mene i ljuti se na police s paprikama. Doslovno. Gleda u to ukiseljeno povrće i svađa se s njim. „Gdje je tu ajvar? Samo paprike! A ajvar? Ne mogu vjerovati!“ Okreće se prema meni i pita me: „Jel vi vidite gdje je ajvar?“ Gledam ga i pokažem prstom ispred njega, 20 cm od ukiseljenog povrća i kažem: „Tu je ajvar.“ „Aha“, kaže kupac, „pa kako su ga to sakrili, ma vidite vi ovo, strašno.“
Kako nisam vidjela što je tu strašno niti sam tome htjela posvetiti pažnju, udaljila sam se dalje sa svojim kratkim popisom u ruci.
Par minuta kasnije već sam na blagajni. Treća sam na redu, zadovoljna jer sam brzo obavila kupovinu i u razmišljanjima o večeri koju ću sada s guštom pripremiti. Vidim, kupac ispred mene se provlači iz reda za čekanje i odlazi dalje, usput koluta očima. Sad sam druga. Čujem povišene glasove. Neka gospođa koja je upravo na redu za plaćanje špota mladu blagajnicu. „Kako nema crvenih?“, sve je glasnija.
Blagajnica s neskrivenim izrazom utučenosti na licu otvara ormarić s cigaretama iznad svoje glave i sva u strahu govori: „Oprostite, nema, prodali smo.“ Očito se radi o cigaretama koje gospođa koja je na redu želi, a eto, trenutno ih nema. „Pa kako nema, maloprije ste imali, katastrofa, kakav je ovo način?“
„A, je*ote“, mislim si ja, „nema, nema. Ostavi ženu na miru“. Ma ne da ju nije ostavila na miru, nego je onda uzrujano išla platiti svoj račun, pri čemu se nastavila derati. „Na šest rata, jeste čuli? Da ne bi bilo kao prošli put u onom drugom supermarketu pa mi nisu provukli na šest rata. Jel vi mene uopće slušate? Tko vam je uopće dao da radite na blagajni?“
Na te riječi mlada blagajnica je već bila na rubu suza, a ovoliku buku čula je susjedna kolegica te „uskočila“ upomoć. Dolazi ta druga blagajnica, koja je, htjela, ne htjela čula cijeli razgovor i govori smirenim tonom: „Gospođo, ne morate se derati, provući ćemo vam na šest rata, molim vas za malo razumijevanja, kolegica je nova i ima tek 18 godina i nemojte tako.“
A „gospođa“ odgovara: „Kako vi to govorite sa mnom? Vi biste trebali malo skratiti jezik. A tko je ovoj od 18 godina uopće dao da radi na blagajni, baš sam komentirala, pa nije to za raditi na blagajni, zna se tko treba raditi na blagajni, netko iskusan, a ne ovako.“
Okreće se „gospođa“ pritom nekome tko se provlači iza mene i kolutajući očima, mašući rukama, traži razumijevanje, od pretpostavljam supruga koji je upravo pristigao noseći u rukama teglicu ajvara i zajedno nastave nešto „brojati“. Ajme kad me nije smijeh ulovio. Uopće nije do blagajnice. Maloprije je polica s ukiseljenim povrćem bila kriva.
Nakon nekoliko minuta čekanja i drame, „zrak je čist“. Žena prije mene ljubazno se smješka, kao da želi popraviti dojam naše prethodnice. Ja nastavljam na isti način, sve ide brzo, uredno, začas sam gotova. Žao mi je blagajnice, vidim joj po izrazu lica da ju je ona gospođa uspjela ozlovoljiti.
Gledam je i smiješim joj se, a u mislima joj govorim ohrabrujuće rečenice. „Ponekad se ljudi na poslu istresaju, ima nas svakakvih, znaš, danas će to biti kupac, sutra može biti tvoja kolegica ili šef, ne treba to primati srcu niti shvatiti osobno. Jedna stvar je znati primiti kritiku kad je opravdana i popraviti se, a druga znati prepoznati kad iz nekoga progovara vlastita frustracija i karakter. Još nemaš dovoljno iskustva, jer ga s 18 godina niti ne možeš imati. Možeš imati samo volju za radom, a iskustvo dolazi s godinama. Sve je u redu. Drži se, ajde.“
Možda sam trebala barem jednu reći i njoj. Ali nisam rekla ništa, jer nisam dalje htjela zadržavati red i vjerovala sam da više mogu napraviti ako s osmijehom i u tišini obavim svoju kupovinu.
Ne znam kamo se dalje uputio onaj par i da li je ovo njihovo ponašanje uobičajeno ili tek izolirani incident. Čak nije ni bitno. Bitno je znati da zaista po svijetu hodaju ljudi koji su mrzovoljni, negativni, neki čak i zlonamjerni. Samo oni znaju kako im je u njihovim glavama, ali dok to sami ne prepoznaju i ne odluče raditi na tome i stvoriti neki novi karakter, nema promjene. I takvi će sjesti u auto, ići u supermarket, možda predavati vašoj djeci u školi ili vas primiti u bolnici.
Što napraviti i kako se obraniti kad je netko takav? To je najteže. Sve što napraviš je krivo.
Ako se zauzmeš za sebe, to se shvati kao napad. Ako prešutiš i ignoriraš, još si zanimljiviji. Postoji niz alata koji se mogu primijeniti u takvim situacijama, jer ponekad su konfliktne situacije na poslu neizbježne i treba se znati postaviti.
Nažalost i sama sam imala iskustva s ovakvim karakterima kakva je ova bila ova gospođa u Plodinama i u samo jedno sam sigurna. To nema nikakve veze niti s poslom, niti s ponašanjem, nego je to samo do te osobe koja se često istresa, ogovara druge, govori ružno i negativno o kolegama… Najlakše i najispravnije je u sebi tiho reći, „ne možeš mi ništa“ i znati da ta osoba ima ozbiljnih problema sama sa sobom i da čak i kad makne fokus s tebe, naći će nekoga drugoga da se „obračuna“ s njim. A ako ne bude nikoga, naći će makar teglice s kiselim paprikama da se svađa s njima.
Zato, draga blagajnice, samo hrabro. Problematičnih karaktera ima, ali i puno više onih koji će s osmijehom odraditi svoje. Svima koji se svakodnevno bore s tuđim demonima, bilo na poslu, bilo u kući, poručujem da gledaju sebe, jačaju sebe i svoje vrijednosti i ne daju se.
Sve vas ljubi opuštena Anita.
Piše: Anita Ratkić Šošić
