Koliko je vas koji se ujutro vozite sa zapada prema gradu našom dragom riječkom zaobilaznicom? Jeste li sad pomislili: „Ajme, svako jutro kasnim. Mrzim te gužve i ove naizgled nepostojeće radove. Koliko će to još dugo trajati?“. Ja prva dižem ruku!
Sad kad gužve traju već mjesec dana, to nam je (skoro) postalo dio jutarnje rutine. Prvi dan svi smo bili u šoku, došavši na posao prepričavali jedan drugome u kakvu smo to gužvu upali, komentirali da se nadamo da neće dugo trajati.
No, shvativši da će radovi trajati barem dva mjeseca, prihvatili smo da je cijena radova skuplja od one koju plaćamo mi porezni obveznici, i da će nas, osim novca, koštati i živaca i vremena.
Drugi dan još nisam odlučila prihvatiti situaciju, i nastavila sam se živcirati, ali sam počela promatrati vozače u vozilima oko sebe. I uskoro sam se našla u presmiješnoj predstavi.
Doslovno, to je predstava, ples, koji desna (u ovom slučaju) brža traka, i lijeva sporija traka, plešu i taj ples ima svoju dramatiku i dinamiku koja se ritmično ponavlja.
Primijetila sam sljedeće, od deset vozila u lijevoj, sporijoj traci, tek će jedno dozvoliti da se uključi i netko s brže, desne, strane ceste. To je valjda neki oblik kažnjavanja. „E, sad kad si se vozio u bržoj traci, sad tu pati, neću te pustiti, nema šanse, pa da vidiš kako je to kad stojiš u koloni.“
Ali, kao i uvijek, vještiji se uguraju. Iskusniji vozači se uguraju gdje treba. Oni manje agresivni ne usuđuju se, voze pomalo u svojoj traci, i sve je to ok, dok se ne dogodi da je netko od manje iskusnih vozača slučajno „zaglavio“ u brzoj traci. I onda stoji, ne usuđuje se ugurati u protočniju traku, a brza traka svojim ritmom i stiskanjem ne pušta nikoga! Presmiješno! Pa mi svi smo polagali vozački ispit, i znamo da se u ovakvim slučajevima primjenjuje cik-cak pristup, odnosno da svatko „pušta“ jedno vozilo ispred sebe.
I mislim si, pa kad sam već dio ovog plesa, ‘ajmo probati udariti drugačiji ritam. Ako sam u sporoj koloni, kad se ubacujem u bržu, mašem, smiješim se, i u retrovizoru pokazujem palac gore, tako da vozač u vozilu iza mene zna da sam zahvalna što me pustio. A čak se ubacujem i onima koji se priljepljuju uz vozilo ispred sebe. I vidiš im na licu da su u šoku što se guram, ali što ja napravim u tom trenu? Ako im sretnem pogled, nasmiješim se i prstom pokažem ispred sebe, s gestom iz koje se vidi da molim da me puste prije sebe. I uglavnom puste! Čak i najmrzovoljnija lica uzvrate osmijeh i propuste me. I žene i muškarci, da ne bi bilo! 😉 Kakav sjajan eksperiment. Od deset vozila koja ne propuštaju, osam će vas pustiti ako se ubacite s osmijehom i toplom gestom.
Probajte! Raspoloženje se popravlja instant. A kad sam u sporoj traci i sa smiješkom mahnem rukom i propustim vozilo, vozač, koji to uopće nije očekivao, uzvraća kratkim pritiskom trube i kurtoaznim mahanjem. Kad već nismo u stanju napraviti ono što su nas u autoškoli učili, onda budimo ti koji će ostale podsjetiti kako bi to trebalo izgledati.
I vozim pomalo. Kad se već nalazim „zarobljena“ u autu svako jutro najmanje pola sata, odlučila sam pametno koristiti to vrijeme. Slušalice na uši, prva brzina i pomalo gmižući u koloni na mobitelu slušam označene (pametne) audio zapise.
I na kraju vožnje, i dalje se jednako dugo voziš. I dalje kasniš. Ali nisi nervozan. I to samo zato jer si odlučio biti uviđavan sudionik prometa. Kakva razlika. Probajte!
‘Ajmo sutra na zaobilaznici napraviti party. Pozivam na bojkot mrzovoljnih lica i naguravanja vozila kako slučajno nitko ne bi prošao ispred nas. Pozivam sve koji pročitaju ovu kolumnu da sutra kad upadnu u kolonu na zaobilaznici, vozaču iza sebe u retrovizoru mahnu, pokažu palac gore, ili drugim znakom najave da pripadaju klanu pozitivnih, dobrovoljnih, nasmijanih. Onih koji će dan započeti dobro raspoloženi, a tako planiraju i nastaviti.
Kol’ko nas ima? 😉
[highlight] Ljubi vas dobro raspoložena Anita. [/highlight]
Piše: Anita Ratkić Šošić
