Vedrana Rudan preminula je u 76. godini nakon teške borbe s rakom. Vijest o njezinoj smrti objavljena je danas na njezinoj službenoj stranici kratkom porukom: „Vedrana je otišla na područje bez signala.“ Do posljednjih mjeseci života ostala je vjerna pisanju kojim je desetljećima izazivala, ljutila, nasmijavala i tjerala čitatelje da reagiraju, a posljednju kolumnu objavila je 26. srpnja, nešto više od tri tjedna prije smrti.
RiPortal je njezine kolumne pratio godinama, pa smo pisali i o tom posljednjem tekstu naslovljenom „Medicinske sestre odahnut će kad izdahnu“. Tada smo ga čitali kao još jedan beskompromisni obračun sa sustavom, napisan iz perspektive žene koja dobro zna kako izgleda svakodnevica onkološkog pacijenta. Danas, nakon vijesti da je preminula, njegove posljednje rečenice teško je čitati na isti način.
Posljednju kolumnu posvetila je riječkoj onkologiji, medicinskim sestrama i liječnicima koje je upoznavala tijekom liječenja. Pisala je o sestrama koje pacijentima usred noći stavljaju ruku na čelo, mjere tlak i temperaturu, čiste za njima i rade iscrpljujuće smjene. Pitala se mogu li takvi uvjeti rada doista biti nečiji „poziv“ te otvoreno prozvala državu zbog odnosa prema ljudima koji brinu o najtežim bolesnicima.
U tekstu je govorila i o sebi, bez pokušaja da ublaži stvarnost bolesti. „U grupi sam ‘onih kojima je najteže’. Zato znam da mi nije najteže. Umrijet ću, umrijet će i drugi“, napisala je. Opisala je kako kod kuće o njoj brine obitelj, od pripremanja hrane i čaja do pranja u krevetu, ali se brzo vratila ljudima kojima je zapravo željela posvetiti svoju posljednju kolumnu – medicinskim sestrama.
Posebno ju je pogodila priča o liječnici Ivani koja je, iscrpljena gledanjem svojih kolegica u smjenama od 7 do 19 i od 19 do 7 sati, unajmila brodicu i organizirala jednodnevni izlet za kolege koji su mogli doći. „Plesalo se, pjevalo, smijalo. Između Cresa i Krka Jadranom je plovio brod veselja“, zapisala je Rudan.
Ipak, posljednje retke nije posvetila sebi ni vlastitoj smrti, iako je o njoj u posljednjim godinama govorila otvoreno kao malo tko. Završila je pogledom prema ljudima koji će tek jednom postati pacijenti i ovisiti o istom sustavu koji je ona upoznala iz bolničkog kreveta.
„Kako ne kužite, slijepci! Budući bolesnici! Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv Države koja je rak za Hrvatsku.“
Bile su to posljednje riječi posljednje kolumne koju je Vedrana Rudan objavila na svojoj stranici.
Danas zvuče gotovo kao posljednja javna poruka žene koja je desetljećima pisala bez ublažavanja, često grubo i provokativno, spremna izazvati bijes jednako lako kao i odobravanje. Bolest joj taj ton nije oduzela. Naprotiv, posljednje mjesece života pretvorila je u jednako otvoreno pisanje o raku, bolnicama, strahu, obitelji i smrti.
I na kraju, posljednji tekst nije završila riječima o sebi.
Završila ga je pozivom drugima da se bore.
