Moja je teorija da svatko treba poznavati dva jezika, prvi je onaj uljuđeni jezik civiliziranih ljudi, a drugi je jezik psovača, dakle, jezik kojeg koristimo samo po potrebi, tj. onda kada je bitno da naša obavijest stigne do slušatelja.
Jezik psovača, kako sam ga sama nazvala parafrazirajući tj. okradajući Kamova, potrebno je poznavati, ući u njegovu metaforiku i nijanse jer ćemo u protivnom biti lišeni mogućnosti odgovoriti ili progovoriti s onima koji ga jako dobro razumiju.
Treba imati na umu kako ne poznaju svi oba navedena jezika.
Pozabavit ću se najprije prvom grupom. Možemo ih čak nazvati iintelektualcima, iako to nije nužan preduvjet za baratanje tim jezikom. Govore ga i oni koji silno žele biti intelektualcima ili si umišljaju da je poznavanje tog jezika sasvim dovoljan preduvjet za stvaranje imidža osobe koja na polusvijet gleda s visine, aristokratski, ne dopuštajući da rub njegove misaone cipele zahvati komadić ljepljivog blata.
Poznavala sam svojevremeno čovjeka koji je umislio da poznaje svijet i da mu je doskočio,dijeleći šakom i kapom savjete kako pobijediti glupost i ostati čist. Hvale su vrijedni bili njegovi pokušaji i savjeti, ali kada se osvrnem 10 godina unatrag, zaključujem da su posve beskorisni i glupi. Naime, kada bi se, taj čovjek i ja, našli licem u lice s bezobrazlukom, glupošću, vulgarnošću, on bi bajronovski oholo uzdignuo glavu, okrenuo očima i samo rekao: Mirno, dostojanstveno i aristokratski!
Upijala sam tada svaku njegovu riječ, pritom imajući osjećaj kako sa samog izvora upijam sve znanje ovoga svijeta, kako sam samu sebe zaštitila zaogrnuvši se na taj način plaštem nedodirljivosti i nevidljivosti.Zaboravila sam da mi je poznavanje jezika psovača imanentno, baš kao i svakom čovjeku odraslom na ovim prostorima i da je pravo svetogrđe to znanje ne upotrijebiti. Okružila sam se „jednakima“, uljuljkana u svijet u kojem ništa izvan njega ne postoji, slijepo vjerujući kako ono aristokratsko i dostojanstveno u mom stavu šalje jasnu i nedvosmislenu poruku. Slalo je poruku, bez daljnjega, jasnu da jasnija biti ne može. Samo što je ta poruka bila jasna jedino onima koji su i sami slali istu poruku pa je sadržaj i smisao poruke uskoro postao besmislen.
I tako je prohujalo 10-20 godina bezbrižnog života u jednom tihom, neokaljanom svijetu, svijetu sigurnosti, čistih i uzvišenih misli, svijetu u kojem se slavi teorija donkihotizma, svijetu koji je na koncu sam sebe zaključao i postao zlatni kavez iz kojeg se ne može izaći dok je ulaz pritom ostao nezaštićen i otvoren.
Postoje mnogi načini za promatranje onoga što se zbiva izvan kaveza. Jedan od njih je moj kuhinjski prozor. Sigurno s visine promatram, čudim se, zgražam, komentiram, jadikujem, plačem…pritom zaboravljam opsovati jer to je jednostavno zabranjeno u mom kavezu i ako me ne izbace drugi, izbacit ću se sama.
Za to su se vrijeme govornici onog drugog jezika kojim ne vladam baš najbolje jer ako jeziku nešto treba, onda je to govor, odnosno konkretizacija, osnažili i baš kao mi zatvorili u jako prostrane i velike kaveze iz kojih, u njihovom slučaju nitko ne želi izaći iako je izlaz otvoren i bez kontrole dok je ulaz dobro čuvan, a uvjeti ulaska iz dana u dan su sve stroži i zahtjevniji.
Mi smo im odavno prestali raditi probleme i gotovo da više nisu svjesni našega postojanja. Znaju da smo tu negdje, ali ih to ne zabrinjava jer smo višekratno dokazali svoj kukavičluk i ništavnost. Odavno ih ne impresionira naše aristokratsko držanje, štoviše, ismijavaju ga jer je izašlo iz mode i nitko tko bar malo drži do sebe, njime se ne šepiri i javno ga nosi.
Svoj su jezik u međuvremenu obogatili novim i sočnijim psovkama, jezik je dobio na metaforičnosti, a svi znamo koliko su metafore potrebne jeziku. Na taj su se način osilili i izolirali. S njima je svaka komunikacija nemoguća zato jer nas ne razumiju kao ni mi njih. Vide kako gestikuliramo, pokazujemo nešto, ali to je sve. Kada pretjeramo s objašnjavanjem, iz rukava izvuku neku svima razumljivu psovku i njome nam začepe usta. Kada ni to ne pomogne, uvijek će pomoći pljuska, šaka, vritnjak ili cipelarenje. Za taj dio njihove komunikacije prevoditelj ne treba i ne postoji ništa jasnije i efikasnije od toga.
Ne vole se oni često služiti tim metodama jer se one ponekad sankcioniraju i ajde ti znaj hoćeš li naletjeti na nekog među izvršiteljima i provoditeljima vlasti tko ne razumije i ne podržava jezik psovke i šake. Istina, takvih je malo i mogli bi se nesolidarizirati s povrijeđenom muškošću psovača pa je bolje ne riskirati. Psovači to rješavaju na svoj način i već im 20 godina ide više nego dobro. Bez puno pompe stavili su nas na svoje mjesto i ako smo nešto zaslužili onda smo zaslužili njihovupljusku. Svojom smo ih precijenjenom i lažnom intelektualnošću potaknuli da rade na sebi, šire svoj teritorij, podupiru naše prebjege u svoje redove i iste bogato nagrađuju. Izgubili smo bitku, rat i svevremenski sukob zaraćenih strana. Što se ovih prostora tiče, zauvijek.
Zato i smatram da svatko treba raditi na oba jezika, možda ne svakodnevno već tu i tamo, kad se za to ukaže prilika. Shvatila sam da su savjeti mudrog čovjeka s početka priče potpuna glupost u praksi i da je iz njega govorio strah od onoga što se sprema, strah od suočavanja spsovačima, strah od prljavštine koju će morati izbaciti iz sebe, iznijeti je na vidjelo i pokazati svima kako je i sam ima.
Sada, nakon izgubljenih ratova, ostaju samo sitna zadovoljstva. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada mirnim i dostojanstvenim korakom prolazimo kraj uljuljkanog psovača, pogleda uprtog u visine. Samozadovoljni smiješak koji lebdi na našim usnama šalje mu lažne signale o nekoncentriranosti na njegov lik i djelo i nepripadanju svijetu u kojem smo osuđeni na suživot. Tada ćemo iskoristiti trenutak psovačevenepažnje, poslušati i odslušati usputne i uobičajene komentare i dobacivanja na koja smo oboje navikli, a onda ga mirno, dostojanstveno i aristokratski stjerati u tri pičke materine ne skidajući pritom osmijeh s lica.
Nije nešto, al’ čovjeka veseli!
Piše: Tamara Šoić
