Danima pokušavam ignorirati svu ovu halabuku koja se podigla oko izjave glumice Doris Pinčić, i to samo zato jer je pljesnula dijete po ritici.
Sve mislim, ako ne čitam, nestat će samo od sebe, ali vidim, stvar umjesto da lagano jenjava, poprima sve veće razmjere.
Jedni je brane, drugi napadaju
Jedni je brane, drugi napadaju, oglašava se i gospodin suprug i bloger Krule … i svi odjednom imaju neko svoje mišljenje o odgoju djece pa ga na koncu, hoću-neću, moram imati i ja.
Svidjela mi se rečenica meni dragog čovjeka, Allena Carra koji je napisao zgodnu knjižicu sa savjetima kako prestati pušiti. Lijepo je objasnio što mu to daje za pravo pisati o spomenutoj temi, razoružavajući skeptike tvrdnjom kako je godinama pušio 3 kutije dnevno i prestao. Meni je to bilo sasvim dovoljno, da ako ništa drugo, barem pročitam što čovjek ima reći o prestanku pušenja.
Zbog toga mislim (kao vjerojatno i svaka žena koja je u mukama rađala ) kako i ja imam pravo pisati o ovoj temi.
Činjenice
Što zbog vlastite djece što zbog generacija srednjoškolaca u čijem sam odrastanju i sazrijevanju sudjelovala, pa ako mi je nešto promaklo u odgoju svoje djece, vjerojatno sam to nadoknadila i naknadno shvatila, odgajajući i poučavajući tuđu djecu.
Činjenica broj 1.
Današnji su klinci puno neodgojeniji od klinaca prije recimo 10 ili 20 godina.
Svatko tko tvrdi suprotno ili živi pod staklenim zvonom ili negira postojeću stvarnost.
Činjenica broj 2.
Današnji klinci ne poštuju starije osobe, ustvari ne poštuju gotovo nikoga.
Činjenica broj 3.
Današnji klinci nemaju nikakvih radnih navika.
Činjenica broj 4.
Današnji su klinci skloni vjerovati u to kako je muljaža, laž i prijevara najlakši put do uspjeha.
I tu ću se zaustaviti, iako mogu nabrajati sve ove činjenice do sutra.
Idemo redom.
Na neki način razumijem i donekle opravdavam ponašanje današnje djece i to zbog jednog jedinog razloga. Naime, moja generacija je ta generacija koja je današnje klince odgajala i «odgojila».
Rezultat je poražavajući.
Mi smo ti s kojima nešto ne štima. Mi smo ih pretvorili u ono oko čega se danas zgražamo i osuđujemo, a sve zbog bunta i otpora spram vlastitih roditelja čiju smo stegu i čvrstu ruku prezirali.
Pa smo dobili ono što smo dobili.
Uvijek je lakše okriviti nastavnika
Današnji klinac podrazumijeva da je uvijek u pravu.
Njegova jedinica u školi uvijek je nepravedno dobivena jedinica, samo zato jer su ga, prilikom dobivanje prve jedinice u životu, roditelji uvjerili da je nije zaslužio.
I to je priča koja uspješno drži vodu i kod roditelja i kod djece. Priznati da je jedinica zaslužena, značilo bi priznati vlastitu pogrešku. Nakon toliko ulupanog novca na instrukcije, pogreška je u nastavniku, nikad u djetetu – jer novac smiruje grižnju savjesti zbog neposvećivanja vlastitoga vremena tom istom djetetu, pa je uvijek lakše okriviti nastavnika.
Netko uvijek mora biti kriv, a mi roditelji teško priznajemo krivicu.
Nepoštivanje odraslih je ništa drugo do oponašanje odnosa roditelja spram vlastitog okruženja.
Djeca nisu gluha i slijepa. Vidjet će podrugljive osmijehe koje će mama i tata razmjenjivati prilikom dolaska baki i djedova, slušat će zajedljive komentare nakon njihovog odlaska i oponašat će.
Slušat će ogovaranje susjeda, nervoznih staraca u autobusu i stvorit će nemilosrdan i trajan antagonizam prema njima. Oni hrabriji i odlučniji, demonstrirat će ga kako bi se dokazali pred roditeljima, prijateljima i samim sobom.
Radne navike – mit ili legenda
Radne su navike za današnje klince stvar prošlosti, odnosno nešto o čemu stalno slušaju od svojih roditelja. Nešto kao mit ili legenda koja je navodno nekada postojala, ali je nitko sa sigurnošću ne može dokazati.
Naime, današnja djeca nemaju radnih navika i to nije njihova pogreška.
Cijelog svog života gledaju nekoga iz svoje najbliže okoline kako koristi bolovanje da bi npr. radio u fušu. Gledaju kako spajamo blagdane koji padaju u srijedu s vikendom.
Gledaju kako su se Mamići, Severine i slični njima obogatili dugim jezicima, priprostim ponašanjem, pokazivanjem javnosti najintimnijih trenutaka svoga života, odnosno svime onime što ne predstavlja rad (znam da će me zli jezici demantirati i reći kako je Severinina snimka s jahte vrlo naporan rad, ali zadržimo se na osnovnom značenju onoga što sam htjela reći).
I nakon svih tih informacija kojima su zasipani, teško bi bilo očekivati da neka mlada osoba sjedne, zagrije stolicu i radi, kada puno više i bolje može postići u puno kraćem vremenskom roku, naravno bez imalo truda (bez zlih komentara, molim).
Pravna država – što je to?!
Današnjoj je djeci jasno da pravna država ne funkcionira.
Mi smo se bojali pravne države i većina našeg nedjelovanja, odnosno dobrog vladanja, proizlazila je upravo iz toga.
Vratit ću se opat na našu Laru, tj. Doris, i reći kako mislim da je žena apsolutno u pravu.
Štoviše, drago mi je da jedna mlada osoba poput nje razmišlja na takav zreo način. Sva ta moderna pedagogija i knjige kojima su se oboružale novopečene majke možda i nisu loše, ali ništa dobroga nisu donijele.
S jedne su strane stvoreni hipersenzibilni roditelji koji vrište ako netko slučajno, šaljući sms, usmjeri svoj mobitel prema njihovom djetetu, proglašavajući ga istog trena pedofilom, a s druge je strane nasilje nad djecom u porastu.
Dakle, nešto jednostavno ne štima, i trebamo se zapitati u kojem smo trenutku krenuli pogrešnim putem koji nas je doveo do situacije da s vlastitim pubertetlijom ne možemo izaći na kraj.
Doris se vjerojatno opekla svojim priznanjem, i drugi će put dvaput promisliti prije nego pljesne svoje dijete po guzi. Šteta.
Na trenutak mi je vratila nadu u generacije koje tek počinju odgajati svoju djecu, ali izgleda da su ove naše, starije generacije, glasnije, jače, bezidejnije i destruktivnije.
Mi smo zeznuli stvar, to je već sasvim jesno.
Ali…ako ništa drugo možemo barem dati priliku Dorisinoj generaciji da, ako još može, popravi štetu.
Piše: Tamara Šoić
