Nije mi jasno i nikad neće biti…. Ok, znam da nije dobro započeti tekst ovako, ali neka bude još gore.
NE ZNAM.
NE ZNAM.
NE ZNAM zašto živim u društvu koje stalno ide korak unatrag. Ili jedan unaprijed, dva unatrag.
Svaki tjedan ovdje trkeljam o nekakvim spoznajama koje sam doživjela nakon godina ovoga ili onoga, magistrirala sam verbalnu dijareju. Ali niti jedna moja riječ ili prosipanje takozvanih mudrosti ne može izazvati dijareju (metaforičku, a ponekad i doslovnu) poput napisa u medijima zadnjih dana.
Zbog priča koje su izašle na površinu posljednjih tjedana.
Na posao krećem u 7 ili najaaaakasnije u 7:06 kako bih izbjegla gužvu i pronašla parkirno mjesto. Budim se između 6:45 i 6:47 i imam vremena za brzinsko oblačenje i sređivanje. Slijedom toga, dođem na posao barem 20ak minuta ranije, skuham čaj ili kavu i upalim laptop. Odem na portale i fb da vidim što ima novoga.
Bilo bi bolje da sam to preskočila. Ponekad mi je draže biti blaženo neinformirana.
Što nam se to događa?
Prva tema- pedofilija.
Svakoj normalnoj osobi ovo je jedna od najgnjusnijih tema koje postoje. Svatko od nas ima svoj način i neke nimalo lijepe misli kako bi kaznio pedofile. A to definitivno nije dopustiti osuđenom pedofilu koji je „odrobijao svoje“ i „pravedno je kažnjen“ (ovo je u navodnicima jer zakon moramo svi poštivati, ali pravo i pravda u slučaju pedofila daleko su jedno od drugog) povratak u dvorište koje dijeli sa svojom žrtvom.
Pedofil se vratio u blizinu svoje žrtve na Kozali, u blizinu osnovne škole i roditelji ga svim raspoloživo -legalnim silama žele maknuti. Gdje ga maknuti je dobro pitanje jer nisam sigurna baš koliko sustav funkcionira u ovoj državi za bilo šta, kamoli za to. Držim im fige.
Ostajemo na istoj temi.
Svećenik koji je u Slavoniji silovao dječaka odradit će društveno koristan rad. Jednom sam, u pokušavanju dobivanja vremena kako bi prometni prekršaj drage mi osobe otišao u zastaru (što na kraju i je) napisala žalbu da se na presudu kojom se neplaćena novčana kazna mijenja za zatvorsku kaznu, zamjeni pak za društveno koristan rad. Posrijedi je bila ili brzina ili kombinacija brzine, pojasa i mobitela. Nešto od toga. Odbili su nas, ali ionako je zastara nastupila pa nikom ništa.
Što želim naglasiti? SVEĆENIK PEDOFIL odradit će svoju UVJETNU KAZNU DRUŠTVENO KORISNIM RADOM. Tako je pravosuđe odlučilo. Silovanja dječaka može, brza vožnja ne.
I što učiniti svećeniku? Vratimo se na ono da svatko od nas ima način kažnjavanja pedofila. Ja imam za pedofile, zlostavljače životinja i općenito silovatelje. Nije to lijepo od mene i spuštam se ispod nivoa prosječno poštene i pristojne osobe, ali imam. I ne bi se dobro proveo. Niti onaj s Kozale niti ovaj u Slavoniji. Zna Slavonac stari zavjet i „oko za oko, zub za zub“, a to bi mu bio samo početak.
Zbog njega i takvih poput njega (sjetimo se don Nedjeljka Ivanova, dugogodišnjeg župnika u Bibinju za slučaj kojeg je i pokojni nadbiskup Ivan Prenđa znao pa se ništa nije učinilo) cijela Crkva je na raspelu. A ja, kao osoba koja je godinama išla i na mise i na vjeronauk i upoznala pregršt prekrasnih ljudi iz crkvenih redova, reći ću I NEKA JE. Ponavljam, ima divnih ljudi i većina je sigurno takva. Nisam veliki vjernik. Ne znam točno kakav je moj Bog, ali moj Bog nije isti kao i njihov. Oni su odlučili govoriti u ime mog Boga. Oni koji prebacuju svećenike u druge župe zato što siluju nekoga. Oni koji ne istupaju javno sada kada je jedan od njih na DRUŠTVENO KORISNOM RADU. Ili istupaju kako bi ga branili. Oni koji su pustili Ivanove ovog svijeta neka rade po svome jer je Crkveni zakon iznad državnog zakona. Njih je puno više nego samih fizičkih zlostavljača. Njih koji šute i odlučuju da će to riješiti u svojim redovima, njih treba snaći i kazna ovog svijeta, a i strašna kazna onog svijeta. S naglaskom na ovaj. Veliki naglaskom na ovaj.
Jer oni bi trebali biti utočište, utjeha i mir. A često su borba.
Na tragu toga, druga tema. Prije tjedan-dva don kojeg neću imenovati jer nije zaslužio uopće da googlam njegovo ime, a kamoli ga ponovim, propovijedao je o borbi i ratu protiv pobačaja. Njegove propovijedi mnogi slušaju (i čuju, što je najgore). Najtužnije od svega je da sam za ovo sam saznala zato što je moj dragi rođak vijest, kao nešto potpuno normalno, podijelio dalje sa svijetom.
Ponekad se via društvenih mreža s njim uhvatim u raspravu. Pokušam nešto dokazati. Ne ide. Moji argumenti ne pronalaze plodno tlo, a to je žalosno. Ima dvadeset i koji godinu (recimo 22, nisam 100% sigurna) i dobar je dečko. Simpatičan, vrijedan, pošten, zgodan sportski tip koji mi je baš jako drag. Možda ja njemu nakon ovog teksta neću biti, ali riskirat ću.
Jer njegov je post primjer zašto nam društvo ide korak unatrag.
Nije mi jasno i nikad neće biti… Zašto netko sa svoje 22 godine vodi ovakvu vrstu borbe? Putuj i osvoji svijet. Danas studenti doslovno mogu svugdje. Budi svugdje. Budite svugdje. Izađite iz četiri kuta svoje glave. Mladi ste.
Jer on vodi borbu protiv mene. Protiv moje prijateljice, moje kolegice, njegovih sestara. Možda mu se tako ne čini. Ali koliko tek stasali muškarac od 22 godine zna o ženskom reproduktivnom sustavu?
On se bori za pravo mog nerođenog djeteta. Ne za moja prava, žive osobe. Jednom kad se dijete rodi, postoje uvjeti koje mora zadovoljiti da bi zaslužio njegovu daljnju borbu. Za početak je dovoljno da je nerođeno.
Kasnije….. Ne smije biti gay jer se vodi aktivna borba već sad protiv njega. Ne smije biti transrodna osoba jer će to biti još veća borba od gay borbe. Ne bi smio biti ateist ili pripadnik neke druge vjere, jer Bog i ´rvati.
Koliko je on svjestan da jednog dana njegova sestra može ostati u drugom stanju i ta joj trudnoća ozbiljno ugroziti život zbog čega se želi odlučiti na pobačaj? Koliko je svjestan da njegova najbolja prijateljica može ostati trudna s tipom koji je izabrao više nikad se ne javiti? Može li pojmiti da postoje žene koje ne žele djecu? Ili žrtve silovanja.
A znate li tko je žrtva silovanja? Kujica Bella koja je nedavno iz Sarajeva došla u Rijeku. Došla je kod dobrih ljudi, otišla od zlobnih. Bila je žrtva LJUDSKOG silovanja. Njezina slika preplavila je Facebook. Toliko tuge i boli na jednoj fotografiji rijetko se može vidjeti. Ona traži dom. Nesretnih bića koji dijele njezinu sudbinu, ali nemaju sreće da na njih naiđe netko dobar ima puno više nego što želimo vjerovati. Fotografije pasa u najlonkama i štiklama koji služe za seksualno iživljavanje. Pseći kupleraj. U takvom društvu živimo. Ovo je bilo u Sarajevu, priča se da ih ima u Srbiji, a prvi put kad mi je netko skrenuo pozornost na postojanje ovih gnusarija je bila priča iz bijelog svijeta. Njemačke. Neki ljudi nisu zaslužili vidjeti svijetlo dana više nikad. Samo krug pakla o kojem Dante nije niti razmišljao.
I dolazimo do teme dana, tjedna, mjeseca. Obitelji.
Obitelji koja bi trebala biti ljubav. Stres, nervoza, svađe, prepirke, neugodnosti. Sve to i ljubav. Ne možemo odabrati obitelj u kojoj se rodimo, ali možemo onu koju odlučimo stvoriti sami.
Dok se jednog lijepog dana netko u nekom ministarstvu ne sjeti da ta naša obitelj ipak nije obitelj. Jer ste možda bračni par koji ne može imati djecu. Jer možda imate izvanbračno dijete. Ili ste nono i nona koji odgajaju svoje unuke. Ili ste homoseksualac.
Pa kad se jedan korak unaprijed čini to što će informatika napokon postati obavezan predmet u školama, ovaj prijedlog Obiteljskog zakona je barem petnaest unatrag.
Nemam dijete. Nemam muža. Postoji mogućnost da ih neću ni imati. Znači li to da nemam pravo stvoriti i graditi svoju obitelj? Ako je obitelj našem društvo toliko važna, ako je institucija braka toliko važna, zašto ih se uporno želi ograničiti?
Zašto se bitke vode na ovom frontu, a ne kod svećenika Slavonca ili pedofila s Kozale? Zašto se borbe vode protiv prava žena na pobačaj, a ne vode se za ženska prava? Ili gay prava? Ili prava i slobode svakog čovjeka u ovoj državi neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama (čl. 14. Ustava RH)?
Trulo nam je ovo društvo. Institucije koje neće preseliti pedofila iz dvorišta u kojem živi njegova žrtva. Svećenika koji je nakon silovanja dječaku rekao nešto u tipu – ovo znamo samo Bog, ti i ja. Crkvenih redova koji su šutjeli o don Nedjeljku kada je trebalo biti glasan. 20godišnjaka koji će radije moliti 40 dana ispred klinike nego saslušati suvisle argumente života u 21. stoljeću.
A u međuvremenu ćemo se baviti najnovijom opravom Lidije Bačić, kćeri najbogatije Hrvatice koja ne nosi grudnjak i trudnoćom neke od sestara Kim Kardashian.
Trulo nam je ovo društvo. Ponekad mi se oko za oko, zub za zub, stvarno čini kao bolja ideja.
P.S. O slučaju Lidl neću ni pisati. Manje-više svi su o tome imali nešto za reći. Uključujući i moj post na Facebooku koji je prikupio više lajkova nego bilo koji od mojih tekstova. Dva su moguća zaključka. Ili su moji tekstovi loši ili sam okružena ljudima koji stvarno misle da nikakva markirana odjeća ne može prekriti trulež koja je nosi. Nadam se potonjem.
Bez pudera by Kira Nerys
Pročitajte i ostale kolumne (Bez pudera)
Bez pudera – SEKS ILI POLJUBAC
Bez pudera – NAOČALE I KONJSKI REP
Bez pudera – MUŠKARCI OD A DO Ž
