Današnje generacije Riječanki i Riječana rođene početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća i kasnije nemaju pojma da je njihove majke i očeve, kao i none i noniće, prevozio trolejbus. Možda su nekome roditelji ipak spomenuli tog križanca autobusa i tramvaja, ali kako su prolazile godine i toj je djeci, kao i onoj nešto starijoj kojoj je ostao u magli ranog djetinjstva, sjećanje blijedilo do neprepoznatljivosti
Piše: Neven Šantić
Jednom Riječaninu nije. Trolejbus je vidio i doživio kao dijete i u svojoj dječjoj ushićenosti ostao trajno fasciniran vozilom na kotačima koje je trolama povezano sa žicama i električnom energijom koja mu omogućuje kretanje. Riječ je o piscu i uredniku Vuku Perišiću koji je u jednom trenutku gotovo odustao od knjige posvećene „nezgrapnom uresu grada”, ali na nagovor prijatelja srećom nije.
„Vremenski stroj!
I eto, u izdanju Ex librisa upravo je objavljena Vukova knjiga „Riječki trolejbus” s podnaslovom „Vremenski stroj”.
Svojevrsni je to spomenik ovom javnom prijevoznom sredstvu koje je Rijekom prometovalo od 1951. do 1969. godine. Ujedno i spomenik riječkom urbanom identitetu u godinama kada se grad počeo dizati iz pepela Drugog svjetskog rata da bi početkom 1970-ih postao jedan od najrazvijenijih i za život poželjnih gradova kako u Hrvatskoj tako i u Jugoslaviji.
Perišić se unaprijed ogradio da je riječ o njegovom osobnom viđenju riječkog trolejbusa s kojim je bio fasciniran u ranom djetinjstvu, usput nagovarajući one „ozbiljnije” povjesničare da prouče i svu dostupnu dokumentaciju vezanu za trolejbuse u Rijeci i napišu ponešto drukčiju knjigu, ali ovaj autorov pristup bi nas mogao navesti na pogrešan trag. Knjiga je, naime, nabijena emocijama ali i te kako informativna; saznajemo mnoge detalje o povijesti riječkog trolejbusa i trolejbusa općenito, o pogonu ovog vozila i njegovoj proširenosti po svijetu…
Svoju dionicu u knjizi dobio je i riječki tramvaj
Svoju dionicu u knjizi dobio je i riječki tramvaj, koji je u ovom gradu prometovao od 1897. do 1952., kada ga je u potpunosti zamijenio trolejbus, a posljednji dio knjige posvećen je autorovim svojevrsnim putopisom o Rijeci. Prateći dvije linije trolejbusa, dok se grad još nije bio raširio do današnjih razmjera, Perišić čitatelju nudi pregršt emocija kao i podataka o riječkim kvartovima i ulicama, oživljava ih u svojim sjećanjima i u razdoblju dok je njima vozio trolejbus.
Nije mi namjera prepričavati čitavu knjigu, zadovoljstvo otkrivanja onoga što se nalazi unutar njenih korica prepuštam čitatelju, već skrenuti pažnju na činjenicu da je Rijeka dobila još jednu knjigu, obogaćenu fotografijama iz fundusa Muzeja Grada Rijeke, koja oslikava jedan dio njene suvremene povijesti. Posljednjih desetak, petnaest godina riječki su se publicisti odmakli od tema koje su „pupčanom vrpcom” bile desetljećima vezane uz Rijeku/Fiume; Danuncijada, Slobodna Država Rijeka, fašizam u Rijeci, podijeljeni grad, bitke u Drugom svjetskom ratu, saveznička bombardiranje grada…
Ostavio trag u srcima mnogih
Došlo je vrijeme da se ozbiljno progovori i o drugim temama, i te kako važnim za razvoj i urbani identitet grada u drugoj polovici 20. stoljeća. Tako smo dobili knjige o riječkoj rock sceni, o gospodarskom usponu Rijeke šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, o riječkoj rafineriji između 1945. i 1991. godine… a sada i o riječkom trolejbusu, koji je u osamnaest godina prometovanja riječkim ulicama ostavio trag u srcima mnogih.
Srećom, jedan od tih kojemu se trolejbus urezao u pamćenje i uzburkao njegove emocije, Vuk Perišić, odlučio je svoju priču ukoričiti i podijeliti je sa svima kojima je stalo do Rijeke i njene baštine, onima koji se sjećaju trolejbusa kao i onima koji do sada o njemu nisu ništa znali. Mali je to ali ipak značajan spomenik vozilu koje je, više nego izvjesno, nepovratno otišlo s riječkih cesta. Vozilu prema kojemu (kao i prema tramvaju) Perišić gaji simpatije (za razliku od autobusa ili metroa koji mu nisu simpatični), smatrajući ga sinonimom za gradski život i vrevu.
Više puta slao uzaludne molbe Autrotroleju
Na kraju, uznemirila me jedna fusnota u knjizi koja se, što bi rekli Englezi „must read”, mora pročitati. Ona u kojoj autor navodi da je više puta slao uzaludne molbe Autrotroleju (koji i u svom nazivu nosi trag trolejbusa) da mu ustupe dokumentaciju o riječkom trolejbusu za razdoblje dok je ovo vozilo špartalo gradom od Trsata do Kantride i od Zameta do Pećina.
Ne mogu shvatiti da bi u iole ozbiljnijoj javnoj tvrtki takva molba mogla biti ignorirana. No, u Autotroleju (tko i zašto, pitanje je) su odlučili prešutjeti molbu autora da mu pomognu obogatiti knjigu o dijelu povijesti upravo njihove tvrtke!
Tomu ne treba komentar.
