Do sada se nisam imao razloga ni u čemu složiti s Marinom Miletićem. Naprotiv. Njegovi politički, ili bolje rečeno vrijednosni stavovi obučeni u političke poruke neprihvatljivi su mi
Piše: Neven Šantić
Nastupa kao krajnji desničar, populistički i demagoški boreći se za svaki glas popularnosti. Od kada je otišao iz škole i počeo se baviti politikom, od vjeroučitelja je u rekordnom vremenu postao desničarska politička zvijezda. Nauk o Kristu ekspresno je zamijenio gorućim nacionalizmom i homofobijom gdje se brane „naši” i kada su krivi, a napadaju „oni drugi” bez ikakvog stvarnog razloga samo zato što su drukčiji.
Dovoljno je samo se prisjetiti njegovih izjava nakon napada jurišnika u crnim majicama s kapuljačama na antifašistički skup u Rijeci ili sličnih ispada „domoljublja” iste populacije tijekom studenog prošle godine kada su, najblaže rečeno, ometani skupovi srpske zajednice u Hrvatskoj. Miletić je tada stao na stranu onih koji utjeruju strah u kosti građana Hrvatske samo zato što nisu „naši”, braneći ono što odgovoran političar, k tome i vjernik, ne bi smio braniti.
Miletić podnio kaznenu prijavu protiv vlasnika Hiltona na Costabelli
No, došlo je vrijeme da se u jednoj stvari složim s Marinom Miletićem.
Riječ je ograđenoj plaži ispod hotela Hilton na Kostabeli o čemu sam već pisao u kolovozu prošle godine. Riječki zastupnik Mosta odlučio je ponovno progovoriti o ovoj temi, ali sada s konkretnim potezom. Podnio je kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci protiv odgovornih osoba u trgovačkom društvu JTH Costabella d.o.o., vlasnika Hiltona, „zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju”.
Drugim riječima, Miletić u kaznenoj prijavi tvrdi da Hilton krši koncesiju ograničavajući pristup pomorskom dobru te naplaćuje ulaz.
Podsjetimo, koncesija predviđa ograđivanje plaže („zbog zaštite objekata i opreme na pomorskom dobru, s obzirom na to da se radi o plaži visoke kategorije”), ali bez naplate ulaza. A kako Hrvatska nije Italija, gdje je moguće privatizirati pomorsko dobro, shodno Zakonu o pomorskom dobru svi građani (domaći i turisti) moraju imati pristup plaži kao javnom resursu, bila ona ograđena ili ne, a ne samo gosti hotela Hilton.
Koncesiju je izdala Primorsko-goranske županija
Vidjet ćemo što će biti. Koncesiju je izdala Primorsko-goranske županija koja pravno jedina može djelovati kada se utvrdi da su prekršeni uvjeti koncesije, a koja se do sada oglušivala o zahtjeve da postupi shodno zakonu. Vjerojatno se iza zatvorenih vrata naveliko raspravlja, možda i uz sudjelovanje uprave Hiltona, što i kako napraviti. Ali se za sada ne poduzima ništa, dakako iz rakursa građana a ne koncesionara. Iz rakursa hotela nepoduzimanje je pobjeda.
Teško se ne složiti s Miletićem kad kaže da ako institucije ne budu štitile zakon, građani s pravom gube povjerenje u sustav. Sada je Mostov zastupnik u igru uveo još jednu instituciju, Županijsko tužiteljstvo pa da vidimo hoće li se sada nešto pomaknuti s mjesta. Hoće li napokon građani dobiti nekakav suvisao odgovor o zaštiti njihovog prava ili će Miletić, kako je najavio, poduzeti daljnje korake među koje spada i ono njegovo prošlogodišnje obećanje da će osobno, ukoliko institucije zakažu, prepiliti ogradu na Kostabeli.
Nekoliko pitanja koja tjeraju na razmišljanje
Umjesto bilo kakvog zaključka ove priče koja još traje, postavit ću sebi i svima nama nekoliko pitanja koja tjeraju na razmišljanje.
U čemu se krije tajna moći jednog hotela, odnosno kapitala koji stoji iza njega, da se ponaša kao vlasnik mora i priobalja, određujući tko može a tko ne može na plažu koju smatraju „svojom”? Postoje li neki skriveni „argumenti” koji vlasnicima Hiltona omogućuju da se već godinama oglušuju o zahtjeve građana za slobodnim pristupom plaži, izrugujući se Zakonu o pomorskom dobru i uvjetima koncesije?
Koliko su građani doista spremni trpjeti naoko sitne „nepodopštine” moćnih a da ne reagiraju, uz poslovičnu gubitničku uzrečicu „ma pusti to, ne možemo tu mi ništa”?
Ako ovaj komadić mora na CostabelLi i nije jedini gdje se možete okupati, kao što i nije, pa zbog toga ne treba „inzistirati” na njegovoj dostupnosti, hoćemo li čekati da se korak po korak tako ograde i drugi pristupi moru, kao što već imamo prilike vidjeti na lungomaru od Voloskog do Lovrana, gdje hoteli u prvom redu do mora prave „svoje” plaže? Hoćemo li tako dočekati da ostanemo bez mora?
Znamo li se uopće boriti za svoja prava?
