Prije tri godine pisao sam o ruševini nekadašnje trgovine na autobusnoj stanici na Diračju, prekoputa koje se nalazilo nekadašnje okretište Autotrolejeve linije broj 2. I ništa se nije promijenilo. Ruševno zdanje je i dalje na svom mjestu, sigurno ne na ponos i diku naših sugrađana
Piše: Neven Šantić
Podsjetit ću, montažna trgovina je niknula početkom 1990-ih, na početku ere privatne inicijative. Vlasnici su bili supružnici, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i bila je rado posjećivana. Cijenom i uslugom bila je konkurentna. Kada su se, međutim, pojavili super i hipermarketi i razno razni diskonti, kupaca je svakim danom bilo sve manje.
Nakon smrti vlasnika, kći je jedno vrijeme nastavila voditi posao, no sredinom 2000-ih trgovina je zatvorena. I od tada montažno zdanje propada, svakog dana sve više, usput postavši poligon za vježbanje pisanja grafita i mnogošto još.
Mogu li se konačno ukloniti ostatci nekadašnje trgovine?
Može li se, pitaju se građani Zameta i svi oni koji u Rijeku ulaze sa zapada, konačno nešto učiniti i ukloniti ostatke nekadašnje trgovine?
Prema onome što mi je rekao tajnik Mjesnog odbora Zamet, ovo je tijelo doista prije nekoliko godina pokrenulo proceduru čiji je cilj bio uklanjanje objekta. Vijeće mjesnog odbora, kako nalaže hijerarhija odlučivanja u gradskoj vlasti, obratilo se riječkom gradskom Odjelu za komunalni sustav i promet, nadležnom za takve poslove.
I tu je stalo.
Vrlo brzo su dobili odgovor da oni samoinicijativno ne mogu ništa poduzeti, a najmanje ukloniti objekt, jer je riječ o – privatnom vlasništvu. A to onda znači sudsko rješavanje problema, što može trajati. Znamo li još da kod nas i najjednostavniji vlasnički problemi čekaju godinama na konačni sudski pravorijek, nemamo se tako skoro čemu nadati.
U međuvremenu, u Mjesnom odboru Zamet nisu dobili nikakvu obavijest da se pitanje uklanjanja ruševne montažne građevine pomaklo s mjesta. Pa ta poluraspadnuta nakarada tako i dalje stoji, prkoseći izgledu jednog dijela grada i zdravom razumu.
Možda je vrijeme da Srđan Srdoč, predsjednik Vijeća mjesnog odbora Zamet obnovi zahtjev i uputi požurnicu gradskom Odjelu za komunalni sustav i promet. Osim toga, kao gradski vijećnik može taj problem detaljno elaborirati na Gradskom vijeću i tražiti njegovo žurno rješavanje.
Grad bi mogao odrediti skrbnika?
Primjerice, može predložiti da, po uzoru na također zapušteni Teatro Feniče u privatnom vlasništvu, grad odrediti skrbnika koji bi onda ubrzao proceduru i u kontaktu s vlasnikom riješio problem. Pa i po cijenu, ako se to ispostavi kao jedino raspoloživo rješenja, da otkupi ovu estetsku rugobu za nekoliko tisuća eura.
Onima koji u Gradskom vijeću misle da bi to bilo rasipanje gradskog novca, skrećem pažnju da takvi prizori poput ovog na Diračju sigurno ne pridonose ugledu grada i njegove vlasti. Naprotiv, prikazuju ih kao nemarne i nedjelotvorne. Jednostavno, vjerujem da bi otkup pa potom uklanjanje devastiranog objekta bila minimalna cijena za poljepšanje grada te da Riječani i njihovi gosti više ne moraju gledati ovu rugobu.
Naravno da Grad Rijeka ima i većih problema od sudbine ruševnog zdanja na Zametu. Ali, uspješnost hvatanja u koštac s većim problemima pokazuje se i uspješnošću rješavanja onih manjih.
Pogotovo onih koji Rijeku prikazuju u ružnom svjetlu.
