Ljudi mogu pokazati svoju veličinu i kada su na vrhu i kada su na dnu. Kada su na vrhu veličinu dokazuju suzdržavajući se od prekomjerne demonstracije moći i gaženje svih koji im stoje na putu, a kada su na dnu tako što će se dostojanstveno nastojati dići na noge bez da za svoju sudbinu krive cijeli svijet
Piše: Neven Šantić
Ivica Todorić, bivši vlasnik Agrokora, nije položio niti jedan od ova dva testa. Za razliku od oca Ante, direktora nekladašnje Agrokoke, koji je bio dostojanstven i kada je bio zvijezda socijalističkog gospodarstva i kada je sklonjen nakon udara na reformske snage u Hrvatskoj i Jugoslaviji početkom 1970-ih, mlađi Todorić je gazio sve pred sobom kada je bio na vrhuncu moći, a od trenutka bijega u London pa do dan danas ponaša se mizerno i jadno.
Najprije, nakon što je svojedobno palo DORH-ovo financijsko vještačenje na sudu – jer je Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odlučilo da je financijsko vještačenje Ismeta Kamala, plaćeno milijun eura, na kojem se temelji optužnica protiv Todorića za izvlačenje 1,2 milijarde kuna u slučaju “veliki Agrokor” nezakonit dokaz – prikazivao je sebe kao žrtvu politički montiranog procesa i odlučio postati “mesija” koji će osnovati stranku te hrvatski narod izbaviti iz političkog sužanjstva i dovesti ga u “obećanu zemlju”.
Od prije nekoliko dana, kada se Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu proglasio nadležnim za odlučivanje o tužbi Ivice Todorića odnosno njegovih nizozemskih tvrtki protiv Republike Hrvatske oko preuzimanja Agrokora, pa će uskoro o tome i odlučivati, još će više nezasluženo narasti u svojim očima.
Todorić nam želi ‘isprati mozak’
Da se razumijemo, ovdje nije riječ o tome je li Todorić kriv ili nije, je li financijsko vještačenje palo samo zato jer ga je radio “krivi” čovjek ili ne, je li Todorić optužen na pravdi Boga ili je DORH loše odradio posao, da li mu je Agrokor otet ili je država spašavala posrnulog diva… Neka naposljetku o tome odluče hrvatski i međunarodni sudovi koliko god, sa žalbama i protužalbama, procesi trajali.
Ovdje je riječ o Todorićevim neprestanim pokušajima – koji su kulminirali nedavnom njegovom najavom ulaska u politiku kao “pokretača Hrvatske”, borca za pravednu i prosperitetnu zemlju – da nam, boreći se za svoj opstanak, ispere mozak kao da ništa o tome čovjeku ne znamo niti smo ikad znali.
Pa da svima nama, a moguće i njemu (možda je čovjek doista zaboravio što je i tko je bio), osvježimo pamćenje, evo samo par crtica.
Jedna je od najsumnjivijih privatizacija u moru sumnjivih hrvatskih privatizacija
Privatizacija zagrebačkog Unikonzuma, budućeg Konzuma, kao temelja Agrokora, jedna je od najsumnjivijih privatizacija u moru sumnjivih hrvatskih privatizacija gdje su, uz asistenciju cijelog niza Todorićevih ljudi na svim mogućim razinama, preveslani brojni radnici, valjda isti oni koje bi sada pozvao da mu se na izborima pridruže u borbi protiv “političke oligarhije” koja ga želi uništiti.
Bio je jedan od Tuđmanovih omiljenih tajkuna u njegovoj fantazmagoriji o 200 obitelji koje će Hrvatsku učiniti bogatom (na kraju su obogatili sebe dok je Hrvatska još na čekanju), jedan od najraspoloženijih u predsjednikovom društvu kada se 1995., nakon Oluje, vlakom putovalo iz Zagreba u Knin.
Uz pomoć Milana Bandića, koji mu je u ime Grada Zagreba pogodovao u brojnim poslovima, privatizirao je i Kulmerov dvorac, dobivši papire za hotel koji to nikada nije postao. Danas kuka da je to “jedino što sada ima”, jer eto nema ni vikendice ni novca, ništa pod milim bogom. Doista, taj čovjek nema ni srama ni stida.
Osvetnički gnjev
A o njegovoj nedodirljivosti i osvetničkom gnjevu najbolje govori odnos prema medijima. Oni mediji koji bi se, dok je bio na vrhuncu moći, usudili objaviti i benignu kritički intoniranu crticu vezanu za Agrokor bili su uskraćeni za milijune kuna za reklamni prostor, njiima je odbijao dati i izjave, a o intervjuima (inače strogo kontroliranim) da ne govorimo. Mediji koji su mu asistirali dok je bio na vrhuncu moći, premda su promijenili vlasnika, ljestve mu drže i sad. To će lako provjeriti svatko tko ima želuca surfati po hrvatskom medijskom bespuću.
Uostalom, sve ovo i puno više, s pregrštom dokaza i slikovnih prikaza, obradio je Dario Juričan u odličnom dokumentarcu Gazda (podnaslovljenim – Ovo ni-je film o Ivici Todoriću), kako bismo stalno imali na umu s kim imamo posla.
Nitko, dakle, Todoriću ne osporava pravo da se bori kao lav u pokušaju da sudski dokaže svoju nevinost i ne ode u zatvor, ili da od države naplati masne novce ispostavi li se da je preuzimanje Agrokora bilo nezakonito, ali nakon svega u što je bio upleten u posljednjih tridesetak godina, trčati okolo kao Calimero iz crtanog filma i, prikazujući se kao žrtva, vikati “to je nepravda” – doista je jadno i neukusno.
