Priča koja slijedi nije ni top politička ni top društvena priča. Njeni akteri nisu ni bogati i slavni, takozvani celebrities, niti njihova suprotnost – ljudi s društvene margine koji jedva spajaju kraj s krajem. Priča nema dodirnih točaka ni sa slučajem Turudić, kao ni sa Severininom borbom za skrbništvo.
Piše: Neven Šantić
Sudeći po automobilu i odjeći, akter je jedna osoba srednjeg sloja, „jedna od nas”, a događaj me progoni cijeli dan i riješio sam ga podijeliti s onima koji će nastaviti čitati ovaj tekst.
Dakle, u jednom od riječkih trgovačkih centara, na parkiralište je ušao automobil i njegov ga je vlasnik bez razmišljanja, ni deset metara od mene, parkirao na označeno mjesto za invalide. Kako sam prolazio mimo tog automobila imao sam priliku vidjeti kako ženska osoba od otprilike četrdesetak godina uredno ispod vjetrobranskog stakla stavlja karticu s oznakom invalidnosti. Tu završava prvi dio priče.
Bez problema žustro korača…
Naravno da nisam ništa posumnjao. Pomislio sam da osoba s invaliditetom možda koristi više automobila pa joj je lakše nositi sa sobom karticu nego imati na svakom automobilu naljepnicu iz koje bi se vidjelo da je invalid.
No, brzo sam dobio „pravu informaciju”.
Niti minutu kasnije, dok sam čekao red ispred bankomata, ugledao sam osobu iz automobila kako bez problema žustro korača trgovačkim centrom, bez traga ikakvog invaliditeta.
Od tada pa dok ovo pišem pitam se: koliko bezobziran možeš biti da radi parkirnog mjesta hiniš invalidnost i oduzimaš to isto parkirno mjesto nekome kome je stvarno namijenjeno. Jer, između ostalog, u trenutku kada je ta osoba parkirala oko nje je bilo još nekoliko „običnih” slobodnih parkirnih mjesta, ali samo jedno za invalide.
Znamo za slučajeve parkiranja na mjesta za invalide nabrijanih tipova (muških i ženskih) koji time demonstriraju svoju tobožnju moć i bahatost jer, eto, nitko im ništa ne može. To je grozno. Ali, pretvarati se da si invalid da bi koristio invalidske beneficije, a zapravo jednu skromnu pogodnost da se nepotrebno ne maltretiraju kada idu u trgovinu, stoput je gore od tog primitivnog parkiranja gdje ti se prohtije, kojim pokazuješ da pravila za tebe ne vrijede.
Omalovažavanje i invalida i invalidnosti
Nositi sa sobom karticu s oznakom invalidnosti i kad ti zatreba stavljati je ispod vjetrobranskog stakla je omalovažavanje i invalida i invalidnosti, dokaz da si potpuno izgubio moralni kompas te da si se u stanju služiti svime radi svoje koristi, uključujući tu i laž – a istodobno predstavljati se, kad te ne vide da varaš, kao „netko od nas” koji kao ogromna većina ljudi suosjeća s invalidima.
Na povratku prema automobilu vidio sam da je kartica za invalidnost izdana u Primorsko-goranskoj županiji, ima uredno naveden broj i rok važenja do 2026. godine. Nije mi palo na pamet slikati ni automobil ni karticu. Niti sam ovlašteno tijelo koje mora kontrolirati valjanost ovakvih isprava i onoga tko ih koristi, niti imam ovlasti bilo što poduzimati u tim slučajevima. Ako kartica nije falsificirana moguće je da pripada nekome od bliskih osobi koja ju koristi. Ali, to još uvijek ne znači da ju može koristiti osoba koja na to nema pravo.
Bila je to, dakle, priča o ljudskoj bezobzirnosti, korištenju tuđe nesreće za postizanje svojih ciljeva, koliko god u ovom slučaju oni bili mali.
Ima li ova priča pouku?
Evo skromnog pokušaja.
Ne budemo li ustrajali na nekim vrijednostima i imali moralnog obzira, budemo li se mirili s ovakvim događajima, bojim se da će se cijela društvena struktura koja nas kao ljude drži na okupu sve više urušavati – dok se jednostavno u potpunosti ne uruši.
I onda ćemo se pitati zašto su stvari oko nas takva kakve jesu, sve lošije i lošije.
Zato što smo mi to dopustili grijehom nečinjenja, onda kada nam je postalo sve svejedno što se oko nas događa.
