Ni poslije šesnaest godina od kada je u vlasništvu Grada Rijeke brod Galeb nije u funkciji. A kada će, ne zna se…
Piše: Neven Šantić
Riječima gradonačelnice Ive Rinčić, ovaj “loše promišljen i nepripremljen projekt” SDP-a, u koji su utučeni milijuni kuna i eura, možda u potpunosti bude gotov do kraja 2026. godine. I to – ako se odobri produljenje roka za provedbu EU projekta (u kojem se pored Galeba nalazi i Palača Šećerane).
S Galebom su stvari išle sporo i kilavo
Podsjetimo se, kada je svojedobno gradonačelnik Vojko Obersnel najavio kupnju i obnovu Galeba, projekt je predstavljen kao budući svojevrsni muzejski postav dijela suvremene povijesti Hrvatske i Jugoslavije, s Titom kao mogućim mamcem za turiste iz regije, Europe i svijeta.
No, za razliku od bazena na Kantridi, dvorane na Zametu, atletske dvorane i Astronomskog centra, koji će ostati “Obersnelovo nasljeđe” ma što netko o tome mislio, s Galebom su stvari išle sporo i kilavo. Kao da se od početka nije znalo što se zapravo hoće, je li to politički (u korist SDP-a), kulturni ili turistički projekt.
Kad se tako krene obično ne završi dobro. Izvješće o stanju “projekta Galeb”, ili bolje rečeno “slučaju Galeb”, razotkrilo je naposljetku da je kroz nešto više od desetljeća i pol na još uvijek nedovršenu obnovu Galeba potrošeno više od 15 milijuna eura, te da je 80 posto utrošenih sredstava domaćeg porijekla, dakle novca građana Rijeke, a tek manji dio europskog porijekla.
Hladni pogon će grad stajati milijun eura godišnje
Osim toga, ako bi se Galeba i uspjelo staviti u funkciju od početka 2027. godine, već sada se zna da će samo hladni pogon grad stajati milijun eura godišnje (16 zaposlenih, posada, održavanje, dokovanje u brodogradilište, režijski troškovi…)
Dobar se dio tog, kao i veliki dio troška obnove, mogao izbjeći da su investitori u Gradu Rijeci poslušali ono malo pametnih ljudi koji su zagovarali postavljanje Galeba na suhu podlogu negdje blizu mora, kao što su Britanci napravili s jedrenjakom Cutty Sark izgrađenim 1869. godine. Od 1954. godine jedrenjak je pretvoren u muzej koji se nalazi u londonskom Greenwichu, na trgu u neposrednoj blizini britanskog Nacionalnog pomorskog muzeja (provjerljivo na internetu).
I postao je prvorazredna turistička atrakcija, kao što je to dosad trebao biti i Galeb da se u njegovu obnovu ušlo s više promišljenosti u načinu obnove i smisla za turističku “eksploataciju” kulturnih dobara svih vrsta – kao što se to radi u razvijenim zemljama Zapada, makar to ponekad bilo i na granici ili preko granice kiča.
Ne, nama nikada ne trebaju tuđa iskustva. Zato je Galeb je morao ostati u moru, makar osiguranje i redovito dokovanje s čišćenjem kobilice broda koštalo milijune, znatno više nego što bi koštalo održavanje na suhom.
Što sada?
Gradonačelnica tvrdi, nema predaje. Doduše ne tim riječima. “Visoka završenost projekta” sili da se nastavi, odnosno Iva Rinčić smatra da bi odustajanje bio loš potez i za Rijeku i za Hrvatsku. Sličnost su mišljenja i u Ministarstvu kulture koje je također suglasno da se istraje. Nitko ne želi vraćati utrošena EU-sredstva i sramotiti se pred Europom zbog nesposobnosti realizacije jednog ni po čemu složenog projekta.
A što ako bi veća sramota od vraćanja novca EU bilo to da se vrlo brzo ustanovi da je Galeb promašena investicija poput ozloglašene Tvornice glinice u Obrovcu? Gdje su studije koje bi pokazale kulturnu i turističku održivost projekta u godinama koje slijede? Koliko ga turista treba godišnje posjetiti i po kojoj cijeni valja prodavati ulaznice da opravda troškove obnove?
Ako će sve u budućnosti biti bajno i sjajno, samo da se obnova završi, zašto su propala dva natječaja za ugostiteljske sadržaje na brodu, paralelno dok se visokoparno raspravlja o tome hoće li na brodu bolju prođu imati hostel ili hotel (botel)? I da se sve ne vrti oko novca, iako je on u srži svega, kakva je procijenjena kulturna dobit za Rijeku i Hrvatsku od ovog muzejskog postava?
Nemam ništa protiv Galeba
Nemam ništa protiv Galeba. I dalje mislim da je to bio projekt s potencijalom, koji je u jednoj fazi krenuo krivo. Zato bi bilo dobro da riječke gradske vlasti prestanu razmišljati o, primjerice, sramoti vraćanja EU novca (što može biti ništa u odnosu na kasnije troškove), i prije nego li krenu dalje, još jednom odvagnu sve argumente za i protiv dovršetka projekta.
Ako treba, pitati za mišljenje i same građane, porezne obveznike koji su, kako se ispostavilo, najvećim dijelom financirali obnovu broda.
Možda bi doista Riječani konačno na savjetodavnom referendumu trebali reći što misle o Galebu, i da to onda gradonačelnica i Gradsko vijeće uzmu u obzir prije konačne odluke.
Dok ne bude kasno.
