Stjecajem okolnosti, u proteklih mjesec i pol dana nekoliko sam puta bio u Italiji, od Furlanije i Veneta do Toskane i Rima. I onda, uspoređujući cijene ugostiteljskih usluga u dvije turističke sile na Jadranu sjetim se čestih medijskih istupa Vedrana Jakominića, predsjednika Udruge ugostitelja Kvarnera i Istre. U mnogočemu je Jakominić u pravu, ali…
Piše: Neven Šantić
U pravu je kada državi spočitava nefleksibilan odnos prema radnoj snazi u turizmu i ugostiteljstvu, pa je teško dobiti legalnu ispomoć kada to posao povremeno traži, ili kada dovodi u pitanje lošu strategiju razvoja turizma u cjelini gdje se on umjesto kao lukrativni šlag na torti, u doba opće svjetske sigurnosne krize, tretira kao „industrija” oko koje se sve vrti i koju ništa ne može poremetiti.
Također je u pravu i kada skreće pažnju na nepotrebno državno kompliciranje oko kartičnih napojnica. To je toliko loše riješeno da se konobari na spomen gosta kako karticom hoće dati i napojnicu zahvaljuju, odbijajući je primiti.
Nelogičnosti s PDV-om
Ali, Jakominić je prije svega u pravu kada je riječ o PDV-u. Država poput Hrvatske koja se zaklinje u turizam ne bi smjela imati znatno veći porez na dodanu vrijednost od neposredne konkurencije. Primjerice, u Italiji, svjetskoj turističkoj velesili, gdje Venecija, Firenca i Rim pojedinačno ostvare od turizma gotovo kao cijela Hrvatska, PDV i na hranu i na piće iznosi 10 posto. U Hrvatskoj je nakon duge muke PDV na hranu u ugostiteljskim objektima smanjen na 13 posto, ali je na piće i dalje 25 posto.
I onda nije čudno da je u spomenuta tri talijanska grada, izuzimajući lokalitete gdje je u igri posebna „turistička odnosno položajna renta”, poput Trga Svetog Marka, Trga Navona u Rimu ili Trga gospode u Firenci (ekvivalenti dubrovačkom Stradunu), cijena hrane i pića u ugostiteljskim objektima jednaka ili povoljnija nego u Hrvatskoj. Uz vrhunsku uslugu, dakako.
U Italiji jednostavno, kada je u pitanju turizam i cijene usluga u turizmu, nemate dojam da ste iz zemlje koja je po bogatstvu pri dnu (doduše) bogate Europske unije, došli u zemlju članicu skupine sedam industrijski najrazvijenijih zemelja svijeta. Prije će izgledati obrnuto. Cijene će nam skoro dostići one na Islandu ili u skandinavskim državama.
Cijena pizze
Zato je, između ostalog, moguće da miješanu pizzu u jednoj od najboljih rimskih picerija na Trasteveru platite 12 eura – kao prosječno u Rijeci – a u Cormonsu u Furlaniji istu takvu pizzu možete dobiti i za 8 eura. Ili, danas popularne koktele Aperol spritz i Hugo kod nas je u turističkim mjestima gotovo nemoguće platiti manje od 7 eura, dok ih usred Firence i Rima možete dobiti i za 5 odnosno 6, a u elitnom Caffe baru smještenom u lođi stare Gradske vijećnice u Cividale del Friuli i za 4 eura.
Sve to, dakle, oko PDV-a stoji. Pritisak ugostitelja na državu treba još i pojačati. Država u ugostiteljstvu treba smanjiti PDV i odreći se dijela trenutnih (izdašnih) prihoda na ime dugoročne održivosti turizma i ugostiteljstva. Nastavi li se ovako, balon napumpanih cijena bi jednog dana mogao puknuti.
Malo dugoročnije bi trebali razmišljati i sami ugostitelji
Istovremeno, malo dugoročnije bi trebali razmišljati i sami ugostitelji. Neka Vedran Jakominić ne zamjeri, ali dio tih napumpanih cijena ide i na račun nekih njegovih kolega.
Jer, pustimo sada piće po strani, razlika od samo tri posto PDV-a na hranu u ugostiteljskim objektima u korist Italije ne može sama po sebi opravdati ugostiteljsku konkurentnost naših susjeda.
Ako su, naime, u ljetovalištu Lido di Ostia na Tirenskom moru lignje i riba u rasponu od 15 do 25 eura po porciji, a u Firenzi steak u restoranu stoji 25 eura, uz činjenica da je i dan danas cijena mesa i ribe u Italiji i dalje veća nego u Hrvatskoj (faktor ulaznih troškova), pitanje je da li je za sve kriv samo naš visoki PDV.
A ne možemo sve prebaciti ni na klasičnu tržišnu ponudu i potražnju koja, navodno, regulira cijene, pa ako ide ide, koliko god da košta. Jer, ne govorimo tu o ekskluzivnim mjestima s ne znam koliko Michelin zvjezdica nego o ugostiteljskim objektima dostupnim i domaćem stanovništvu i turistima.
Bit će da je dio ovog problema i taj što jedan dio naših ugostitelja posluje kao da sutra ne postoji, razlikujući se od većine talijanskih koji vode obiteljski posao i nije im svejedno od čega će sutra živjeti. To su oni među nama kojima se „ne isplati” raditi ako za godinu ili dvije ne steknu stan, novi auto i/ili omanju jahtu ili gliser. I koji bi držali iste cijene i da je PDV na hranu ne 13 već 5 posto.
I o njima bi, radi budućnosti struke , u udruženju ugostitelja trebalo povesti računa.
