KOMENTAR NEVENA ŠANTIĆA

Kolumna |Neven Šantić: Pitanje od milijun eura – koliko će Milanović utjecati na rezultate parlamentarnih izbora

Idi na originalni članak
Foto: Pixsell

Odluka predsjednika Zorana Milanovića da se aktivno uključi u parlamentarne izbore bez presedana je u demokratskom svijetu. I to nije sve, što bi rekli prodavači svega i svačega u televizijskim reklamama

Oglas

Piše: Neven Šantić

Njegova odluka može rezultirati i nesagledivim posljedicama za mnoge aktere na hrvatskoj političkoj pozornici.

Milanović se praktički proglasio supermenom, nastavljačem onog pravog s velikim „S” na prsima. I po cijenu razdrmavanja institucija vlasti i po cijenu obezvrjeđivanja ionako krhke demokracije u Hrvatskoj, odlučio je kao „nestranačka ličnost” s mjesta predsjednika države ući u obračun s Andrejem Plenkovićem i HDZ-om, utvarajući si da je jedina osoba koja ih je u stanju pobijediti okupljajući oko sebe i lijeve i desne i demokrate i populiste.

Ne pitajući se pritom ni što će biti s institucijom predsjednika dok on, prema vlastitom planu, nakon ostavke bude preuzimao premijersku funkciju, niti što će biti sa SDP-om kada se jednom spusti zavjesa na predstojeće parlamentarne izbore.

Milanović najveću pljusku udario onome koji ga je i najavio

Jer, svojim je potezom Milanović najveću pljusku udario onome koji ga je i najavio prije nego što će objaviti veliku vijest. Peđa Grbin ne treba čekati izbore da bi ga, kako je najavio, Oleg Butković poslao u političku mirovinu. Mirovinu mu je propisao Milanović stavivši ga na rezervnu klupu ni deset dana nakon što je vodio glavnu riječ na promociji velike lijevo-centrističke koalicije predvođene upravo SDP-om, te tako najavio da se SDP „vraća u igru”.

No, to i nije neko iznenađenje. Od kada je prije sedamnaest godina postao predsjednik SDP-a učinio je dosta toga da – ustrajući na tome da se sve mora vrtjeti oko njega i doživljavajući svakoga tko mu se suprostavi bilo u čemu kao neprijatelja – stranka iz godine u godinu gubi i utjecaj i kompas, s podjelama unutar članstva koje su rezultirale i stranačkim raskolima.

Na kraju krajeva, Grbin i jest potekao iz Milanovićeva inkubatora, pa to što sada umjesto neuvjerljivog predsjednika SDP-a na čelo oporbene koalicije uskače svemoćni predsjednik države, samo pokazuje tko zapravo iza zavjese vodi stranku, ali i prave dosege Milanovićeve kadrovske politike.

Može li Milanović doista proizvesti efekt kojemu se nada?

No, ostavimo za sada po strani pitanje što će biti sa SDP-om nakon izbora, kao i pitanje o posljedicama Milanovićevog čina po demokraciju u Hrvatskoj. Sada je ključno pitanje može li Milanović doista proizvesti efekt kojemu se nada i na čelu „oporbene kolone” pobijediti HDZ.

U oporbi je previše rogova u vreći, stranaka a pogotovo političara koji se međusobno ne mogu ni vidjeti a kamoli zajednički djelovati, a u deset izbornih jedinica mnoštvo je kombinacija koje treba pažljivo posložiti da bi se izvukao maksimalni efekt.

Kako god preslagivali na koncu će za pobjedu trebati 76 mandata, a ulazak Milanovića u igru, koji svakako nije kandidat za mistera simpatičnosti, samo je zakomplicirao oporbenu križaljku.

I koliko god se posljednjih godina trudio dopasti desničarima, nije realno očekivati da Milanović, iako bi to želio, okupi cjelokupnu oporbu, pogotovo u nekim oblicima predizbornih koalicija po izbornim jedinicama. Zato će, međutim, Milanović svakako okupiti i, što bi rekao Ćiro Blažević, galvanizirati HDZ i njegove satelite da u izbornu utakmicu uđu manje opušteni nego što su bili planirali imajući pred sobom Grbina.

Što ovo sve znači za riječko-istarsku 8. izbornu jedinicu?

Posebno se to odnosi na riječko-istarsku 8. izbornu jedinicu koja je, sa ili bez Milanovića, indikator odnosa snaga lijevog i desnog centra, ali i odnosa unutar ljevice odnosno desnice. Riječ je dosljedno HDZ-u suprostavljenoj izbornoj jedinici, u kojoj je nekada SDP zajedno s IDS-om i PGS-om mogao računati na devet ili čak deset mandata, a HDZ-u je vrhunac kojem se mogao nadati bio četiri mandata. U međuvremenu, stigli su tu i Možemo! i Most i Domovinski pokret, koji su nagrizali moć nekada apsolutno dominantnih stranaka na ovom području.

Ako prema najavama, bez obzira na Milanovića, SDP, Možemo! te IDS, PGS i centristi budu išli kontra HDZ-a, Mosta i Domovinskog pokreta ne s jedinstvenom listom nego u tri kolone, moglo bi ih to koštati jednog ili dva mandata zbog efekta D’Hondtovog modela preračunavanja glasova u mandate.

S druge strane, HDZ-ov „gubernator” Gorskog kotara, Primorja i otoka Oleg Butković procijenio je da je stigao čas okončanja dominacije ljevice u ovom izbornoj jedinici.

Možemo biti sigurni da će u kampanji Butkoviću i ostalim vodećim ljudima HDZ-a biti puna usta uloženog, i onog što će se uložiti, u infrastrukturne objekte na ovom području unazad nekoliko godina. Premda bi u svakoj državi bilo normalno da se ulaže u infrastrukturne objekte tamo gdje za to ima gospodarske i prometne logike, bez obzira čije „biračko tijelo” tamo obitava, kod nas je to snažna izborna municija.

Pa ćemo se tako naslušati i onoga što smo već zaboravili o cesti D-403, kontejnerskom pristaništu na Zagrebačkoj obali, marini u Porto Barosu, čvoru Trinajstići, počecima radova na autoputu prema Žutoj lokvi, planovima za ravničarsku prugu…, u što je država uložila ili će uložiti novce.

Ako ništa drugo, HDZ-ovoj vlasti se ne može prigovoriti da je zapostavila Rijeku i okolicu. No hoće li to biti dovoljno da se politička karta 8. izborne jedinice odnosno Primorsko-goranske županije promijeni, tek ćemo vidjeti.

Exit mobile version