Danas se navršava 50 godina od kada je u Rijeci provedena radikalna preregulacija prometa koju danas doživljavamo kao nešto najnormalnije. Usput, podsjetit ćemo se i na nekadašnje nazive pojedinih ulica
Piše: Neven Šantić
Naime, u noći s 24. na 25. srpanj 1972. godine dvije nafrekventnije riječke ulice u samom centru grada, Adamićeva (tada Rade Končara) i Riva (tada Obala Jugoslavenske mornarice) postale su jednosmjerne.
Do ove odluke došlo je poslije studioznog analiziranja prometa u Rijeci, a u realizaciji ove ideje uz projektante na čelu s inž arh. Draškom Bižacom sudjelovali su Sekretarijat javne sigurnosti (gradsko tijelo za unutarnje poslove jer je, da podsjetimo mlađe čitatelje, tadašnja milicija odnosno policija bila pod upravom općina), Riječki urbanistički biro i Zavod za komunalnu djelatnost.
Tako je nakon dugih glavobolja uzrokovanih prometnim problemima odlučeno na Skupšini općine Rijeka “da ne dođe do katastrofalne paralize prometa u centru Rijeke”.
Dakle, ovom odlukom Adamićevom ulicom se na današnji dan počelo kretati na zapad od Jelačićeva trga (Beogradskog trga), preko Jadranskog trga (Togliatijevog trga) do Trga Žabice. Rivom su se pak automobili počeli kretati na istok, od Trga Žabice, Ulice Ivana Zajca i Ribarske ulice (Titogradske) do Jelačićevog trga.
Jednosmjerna je postala i Zadarska ulica kao mogućnost kretanja iz Adamićeve na obalu, a dvosmjerna je kao i danas ostala ulica Ignacija Henckea (Dositeja Obradovića), koja od Adamićeve vodi u Rivu Boduli i dalje prema terminalu.
S obale se pak u Adamićevu moglo doći Splitskom koja je do tada bila jednosmjerna u suprotnom pravcu. Veslarska ulica (Pina Budicina) i dalje je ostala jednosmjerna kao spoj s Jelačićeva trga u ulicu Ivana Zajca.
Novi režim prometa posebno je utjecao na stajališta i polazišta prigradskih autobusa. S početkom nove regulacije prometa s Jelačićevog trga, odakle su kretali svi prigradski autobusi, počeli su kretati samo oni za zapadni dio općine (Klana, Kastav, Viškovo…) i za opatijsko područje. Tako je bilo i donedavno, dok nije izgrađen Autotrolejev terminal na Delti za sve prigradske linije, pa je na Jelačićevom trgu ostao samo autobus za Opatiju.
Autobusi za istočni dio prigrada (Hreljin, Kraljevica, Baakar…) svoju su polaznu stanicu, a to su mnogi već zaboravili, imali u ulici Nikole Cara na Potoku.
S novom regulacijom prometa uvedena je i jedna novina, prema mnogim podacima vjerojatno prva takve vrste u ondašnjoj Jugoslaviji, a to je da je krajnja desna prometna traka na Obali, odnosno ulici Riva, isključivo bila rezervirana samo za autobuse Autotroleja, policiju, prvu pomoć, vatrogasce i taxi-vozila, a bila je označena žutom crtom.
Unatoč ovom prometnom rješenju koji je pojednostavio i olakšao promet u centru grada, svi su znali, uključujući i tadašnje vodstvo grada da je, kako se moglo pročitati sa sjednice Skupštine općine Rijeka gdje je i donesena odluka o preregulaciji prometa, “za pravo rasterećenje prometa u gradu potrebna zaobilaznica”.
Jer, u godinama kada je turizam bilježio sve bolje rezultate, cjelokupni tranzitni promet s tisućama vozila iz europskih zemalja, išao je kroz centar grada. Tako je, prema procjenama prometnih stručnjaka, 15. kolovoza 1972. godine riječkim ulicama, dakle u jeku turističke sezone, prošlo 75.000 vozila.
Inače, u Rijeci je, prema podacima za 1971. godinu, bilo registrirano 18.718 putničkih vozila, 9,3 posto više nego 1970. godine. Kako je Općina Rijeka, prema popisu stanovništva iz 1971. godine, imala 169 tisuća stanovnika, to znači brojku od 110 osobnih automobila na tisuću stanovnika. Danas u Rijeci, i to bez 8 okolnih gradova i općina koji su bili u sastavu ondašnje velike Općine Rijeka, ima oko 58 tisuća vozila ili 450 vozila na tisuću stanovnika, što Rijeku dovodi na drugo mjesto većih gradova u Hrvatskoj po odnosu broja vozila i stanovništva, odmah iza Pule, a ispred Zagreba.
Zamislimo kakve bi tek sada, s ogromnim povećanjem broja vozila, bile gužve kroz centar grada da nema zaobilaznice.
Bi li se uopće moglo voziti?
