Za svaki zdravi i demokratski politički sustav najgore je kad se “nakrivi” na jednu stranu, svejedno lijevo ili desno, kada ponestane ozbiljne alternative vladajućoj stranci koja joj sa suprotnog pola može zaprijetiti na izborima
Piše: Neven Šantić
Iako u Hrvatskoj u parlamentu djeluje cijeli spektar političkih stranaka, od ljevice do desnice, dominatni HDZ ipak u ovom trenutku nema ozbiljnijeg rivala na ljevici.
‘Možemo’ je još uvijek pretežno “zagrebaćka stranka” koja se još mora dokazivati, a brojčano jaki ‘eksesdepeovski’ Klub socijaldemokrata u Saboru nije stranka niti se zna hoće li uopće biti i kakvi bi mu, kada bi i postao stranka, bili dosezi.
Ostaje SDP, koji, međutim, ima dva okova na nogama. Jedan je nesposobnost da iznjedri suvisle i kratke programske ciljevi s kojima će njegovi zastupnici i aktivisti sustavno bombardirati javnost naredne dvije godine do sljedećih izbora, a drugi okov je – Zoran Milanović.
Peđa Grbin je toliko vezan za Milanovića…
Peđa Grbin je toliko vezan za Milanovića da su mu i javni istupi u posljednje vrijeme sve više nalik Milanovićevim. Najbolji je primjer bila nedavna Grbinova kritika ministra Banožića, uzgred budi rečeno jednog od nalošijih ministara kojeg smo u moru loših ministara imali, koja se svela na ismijavanje ministra (“naš Bane”), uz verbalni igrokaz dostojan varijetea a ne ozbiljne politike. Ako je imao što reći, Grbin je kao predsjednik respektabilne oporbene stranke, štiteći na taj način i svoj dignitet, trebao to učiniti u tri jasne rečenice bez pravljenja cirkusa od politike.
Ali, kad posljednjih godinu dana predsjednik Republike koristi svaku priliku kako bi pravio politički cirkus, što ne bi i Grbin.
I da odmah to raščistimo. Ima predsjednik države pravo govoriti o brojnim stvarima, čak i o onima koja nadilaze njegove ovlasti (jer ga i Ustav stavlja u poziciju svojevrsnog moderatora odnosno medijatora političke scene), imao je Milanović mnogo razloga progovoriti o ovome i onome, i o Vladi i o “društvenim pojavama”, ali se čini da se stvar otrgla kontroli.
Sve češće Milanović se ponaša poput one krave
Sve češće Milanović se ponaša poput one legendarne krave iz narodnih poslovica koja je dala vjedro mlijeka i onda sve to prolila. Tako i on, i kada s pravom hoće reagirati na neki događaj ili nečije mišljenje, to učini na način da izazove kontraefekt. I na domaćoj i na međunarodnoj sceni. Sjetimo se samo svađa s ministrima, osebujnog shvaćanja ruske agresije na Ukrajinu i reakcija dostojnih slona u staklarnici kada je u pitanju osjetljivo pitanje položaja Hrvata u BiH.
Milanović je trebao učiti od Mesića, a ne biti svakom loncu poklopac. Donijeti u svom mandatu par važnih odluka po kojemu će ga se pamtiti, a u međuvremenu biti ili zagovornik ili decentni kritičar određenih političkih događaja. A ako bi imao potrebu “obračunati” se s nekim ne bi to, poput Milanovića, činio vrijeđajući ga ili ismijavajući u bujici riječi kojima se ne vidi ni početak ni kraj a bogami ni smisao, već u formi mnogima simpatičnog “Mesićevog narodnog humora”.
Pogubio se, sve se češće može čuti u političkim lobijima
Sve više liči na srpskog predsjednika Aleksandra Vučića koji, s egom većim od zemlje koju predstavlja, svakodnevno drži monologe a mediji to prenose, i gdje je jedino on u pravu i pametan a svi drugi “politički idioti”. To uzrokoje dva problema. S jedne strane, pravi veliku štetu političkoj kulturi u zemlji jer Milanović u politiku uvodi ulični diskurs, i još k tome nesuvisao, što će još dodatno među građanima Hrvatske srozati ionako malo povjerenje u politiku i političare.
S druge strane, kako je aktualno vodstvo SDP-a listom uz Milanovića, na kraju bi se moglo dogoditi da daljnjim političkim posrtajima predsjednik države dođe glave i stranci koja ga je kandidirala za tu dužnost. Pad SDP-a počeo je dok mu je Milanović bio predsjednik, posebno nakon gubitka izbora 2015. godine, a sada bi se moglo dogoditi da ga kao predsjednik države i dokrajči.
Na radost HDZ-a i Andreja Plenkovića s kojima, eto, Milanović tobože ratuje.
