U očekivanju puštanja u promet DC403, spoja izlaza Škurinje sa Zagrebačkom obalom i Mlakom, valja se prisjetiti jednog davno predloženog prometnog rješenja, revolucionarnijeg od probijanja tunela posred grada a koje je trebalo u potpunosti promijeniti vizuru centra Rijeke
Piše Neven Šantić
U drugoj polovici 1960-ih podvožnjak u današnjoj Krešimirovoj ulici već je bio u funkciji, profunkcionirao je i zeleni val od Konta do željezničke stanice, no upravo u promet puštena Jadranska magistrala imala je jednu veliku manu – prolazila je kroz centar Rijeke.
Kako je turista, posebno od kraja 1950-ih, svake godine bilo sve više, a i u samom gradu je s godinama samo rastao broj privatnih automobila, ljeti su zaštitni znak grada bile prometne gužve koje su se, doduše, malo manje ali ipak dostatno da vozačima idu na živce, osjećale i u drugim godišnjim dobima.
Potrajat će one godinama, o čemu smo već pisali, sve dok se ne izgrade najprije Petrolejska cesta a potom i zaobilaznica.
Orginalna prometna zamisao
No u ljeto 1967. godine riječku javnost zaintrigirala je orginalna prometna zamisao Zavoda za drvene i masivne mostove iz Zagreba. Ideja je trebala ponuditi rješenje prometnog kolapsa u jeku napora za urbanističkim osmišljavanjem centra grada. Prozvana je “viseće ulice”.
Kako svjedoče već požutjele novine, prema zamisli projektanta, najfrekventniji dio centra, od željezničkog kolodvora do Piramide, digao bi se na kat! Vijadukt kroz srce Rijeke u Zavodu za drvene i masivne mostove vidjeli su kao jedini mogući način da se prostor za prolaz vozila i pješaka poveća i okončaju gradske prometne muke.
Kopanje tunela zbog blizine mora tu nije dolazilo u obzir.
Najprihvatljivije rješenje je bilo da vijadukt, počevši od željezničkog kolodvora, prolazi (navešćemo današnja imena) ulicama Krešimirovom, Adamićevom, Matije Gupca, preko Mrtvog kanala, Delte, Rječine, Brajdice i završi priključujući se kod Piramide na Kumičićevu ulicu.
Takva viseća cesta bila bi dugačka 1873 metra, a u jednom bi potezu povezivala široku Zvonimirovu ulicu s Kumičićevom i Polić Kamovom. Na katu podignutom 4,5 do 5,8 metara od zemlje, bio je predviden kolnik u centru grada širok 7,5 metara koji bi omogućavao mimoilaženje i preticanje najvećih teretnjaka u dovoljnoj brzini, s propusnošću od 2200 vozila na sat. Čitav bi objekt počivao na stupovima od armiranog betona, postavljenim u razmaku od 13 do 18 metara.
Gradska arterija “na kat”
Prema zamisli, na ovu gradsku arteriju “na kat” trebala su se preseliti teretna vozila, autobusi međugradskog prometa i vozila turista koja se ne zadržavaju u centru, pa bi “prizemlje” konačno bilo rasterećeno za normalan gradski promet. Bilo je još podvarijanti ove ideje, poput podizanja autobusne stanice na Žabici na kat ili izgradnje prilaza na vijadukt uz rušenje bloka zgrada izmedu ulica Matije Gupca i Ivana Zajca (preko puta Kazališta).
Predvideni troškovi izgradnje ovog zaista impozantnog objekta procjenjeni su na oko 20 milijuna dinara ili 1.600.000 dolara. odnosno 14 milijuna dolara koliko bi ta svota iznosila danas korigirana za stopu inflacije. Projektanti su čak izračunali da bi se zbog ušteda na benzinu i gubljenju vremena investicija isplatila za dvije godine
Ideja “visećih ulica” je ipak odbačena.
Međutim, ideja “visećih ulica”, vijadukta u centru grada, je odbačena. Manje zbog novca a više zbog “betonsko-asfaltnog narušavanja izgleda centra grada” odnosno neuklapanja u tadašnje urbanističke zamisli.
Nikada nećemo saznati, nema opipljivih tragova, jesu li naposljetku presudili urbanisti ili političari, ali je činjenica da je propuštanjem ove prilike Rijeka još godinama, ako ne i desetljećima, ostala prometno zagušena.
A mogla je, ne samo po terasastom položaju nego i po vijeduktima, postati najsličnija talijanskoj Genovi.
I postati svjetski prepoznatljiva!
