Prije nekoliko dana saznali smo da je tvrtki ACI-Gitone produžen rok za ishođenje građevinske dozvole do kraja lipnja ove godine, te ishođenje uporabne dozvole za raskrižje Demetrova ulica – ulica Senjsko pristanište – prilaz luci nautičkog turizma Porto Baroš do kraja lipnja 2028. godine, do kada se planira i završetak izgradnje ACI marine Rijeka
Piše: Neven Šantić
Razlog kašnjenja je „prikupljanje točnih pozicija postojećih instalacija od nadležnih tijela”, jer se, tako doslovno piše u molbi za produljenje rokova, „na području obuhvata spomenutog raskrižja nalaze infrastruktura Vodovoda i kanalizacije, Energa, telekomunikacijska infrastruktura te elektroenergetski objekti”.
Zbilja? U 21. stoljeću, u doba računala, skenera, printera i trodimenzionalnih printera te ostalih pomagala i ljudskog znanja, prikupljanje podataka o instalacijama pravi probleme ovako ambicioznom projektu?
Tko tu koči, ljudi ili nesretne instalacije?
Podsjetimo, koncesija tvrtki ACI-Gitone dodjeljenja je u svibnju 2021. godine, dakle prije pet godina, a u listopadu 2024. srušeno je lučko skladište 41 na Senjskom pristaništu što je na neki način obilježilo početak izgradnje. I cijelo to vrijeme nije završena dokumentacija i ishodovana građevinska dozvola, već je bilo potrebno stalno pomicanje rokova. Tko tu koči, ljudi ili nesretne instalacije koje se, eto, opiru lociranju?
Čini se da je prije stotinjak godina, u doba ni približno ravno današnjem u tehničkim znanjima, vještinama i mogućnostima, išlo mnogo brže. Evo dva primjera iz neposredne blizine koji govore da je moguće i složenije objekte od ACI marine napraviti u puno kraće vrijeme.
Teatro Comunale, današnji ‘Zajc’, izgrađen za dvije godine!
Riječki gradonačelnik Giovanni de Ciotta donio je odluku početkom 1883. godine da počne izgradnja Općinskog kazališta (Teatro Comunale), današnjeg HNK pl Zajca. Dokumentacija je, naravno, pribavljena na vrijeme, pa je nakon nepune dvije godine gradnje kazalište otvoreno 3. listopada 1885. godine. Riječani koji su imali sreće nabaviti ulaznice za prvu izvedbu pod krovom novog kazališta mogli su slušati Verdijevu Aidu. A danas kad prolazite pored te velebne zgrade (kojoj bi, usput rečeno, bilo potrebno malo uljepšavanja), gotovo ne možete vjerovati da je izgrađena za manje od dvije godine.
Drugi primjer je još zanimljiviji jer je riječ o izuzetno složenom graditeljskom projektu. Izgradnja uskotračne željezničke pruge Trst-Buje-Poreč, kasnije poznatije kao Parenzana, počela je početkom 1900. godine. Prva dionica od Trsta do Buja puštena je u promet u travnju 1902, a ona od Buja do Poreča u prosincu iste godine. To znači da je za završetak željezničke pruge od ukupno 123 kilometra, s 9 tunela, 11 mostova, 6 vijadukata te 604 zavoja, uz premošćivanje visinskih razlika od razine mora do 293 metra na kojoj se visini nalazi Grožnjan, bilo potrebno manje od tri godine.
Jesu li graditelji u Austro-Ugarskoj doista bili sposobniji od današnjih?
Kako je moguće da se ogromno kazalište izgradi za dvije, željeznička pruga od 123 kilometra za tri godine, a za ACI marinu u Rijeci bit će potrebno, ako za početak radova uzmemo listopad 2024. a za planirani dovršetak lipanj 2028. – čak četiri godine. Jesu li graditelji u Austro-Ugarskoj doista bili sposobniji od današnjih ili je u pitanju pristup poslu i njegova organizacija?
Prije će biti da je problem u organizaciji posla, uključujući tu loše planiranje tvrtke ACI-Gitone kao i nesposobnost nadležnih službi – riječkih komunalnih i drugih (telekomunikacijskih) tvrtki – da „prikupe točne pozicije postojećih instalacija”.
Poseban je biser ovo traganje za instalacijama. Zar ne postoji dokumentacija o instalacijama (u svakoj od komunalnih tvrtki koja ima podzemne instalacije) koja se momentalno može dobiti na uvid? Zar se ona ne ažurira sa svakim novim radovima i tako pohrani za eventualno novu potrebu rekonstrukcije ili izgradnje neke nove instalacije?
Da nije tragično ovo kašnjenje „lociranja instalacija” bilo bi smiješno.
Jesmo li mi u 21. stoljeću ili se vraćamo u srednji vijek?
