Sljedeće subote, 13. siječnja, počet će ovogodišnji maškarani tanci. Plesat će se po Rijeci i okolici, doduše tek mjesec dana jer je već u srijedu 14. veljače Pepelnica
Piše: Neven Šantić
A gdje će se plesati?
I u Rijeci, ali najviše tamo gdje postoji najduža tradicija, u naseljima oko Rijeke. I to najčešće u društvenim domovima odnosno domovima kulture kojima je nekadašnja općina Rijeka obilovala.
Mnogi sada imaju drugu namjenu, a u mnogima se više ne održavaju plesovi, pa ni u vrijeme poklada. Ali prije sedamdeset odnosno šezdeset godina bili su središta društvenog života. Ne zaboravimo, bilo je to vrijeme kada je postojao samo jedan televizijski program bez puno zabavnih emisija, nije bilo daljinskih upravljača kojima možete birati na stotine različitih programa. Nije, naravno, bilo ni interneta ni drugih oblika zabave koje vas pretvaraju u vuka samotnjaka koji živi uglavnom virtualno dopisujući se s poznanicima umjesto da zajedno odu na kavu.
Plesalo se i zabavljalo, dakle, uz živu glazbu u brojnim plesnjacima.
Bilo je za svakoga ponešto. Na svoje su mogli doći i rokeri i ljubitelji takozvanih lakih nota. No, u vrijeme maškara carevala je potresujka i slične glazbene-plesne forme. A mjesta događanja bili su društveni domovi.
I koliko ih je bilo? Najprije popis, sačinjen inače 1973. godine za potrebe rasprave u riječkoj Općinskoj skupštini o njihovom financiranju i održavanju, pa onda konačni račun.
U samom gradu Rijeci bilo je osam domova kulture. Bili su to domovi na Gornjem Zametu (Silvio Milenić-Lovro), Donjem Zametu (Ante Pilepić), Kantridi (Mirko Čurbeg), Kozali, Škurinju, Trsatu (Narodna čitaonica), Gornjoj Vežici (Željko Marač) i Donjoj Vežici (Dom mladosti).
Veći domovi na širem gradskom području, danas bi rekli riječkom prstenu, bili su u Čavlima, Dražicama, Klani, Studeni, Viškovu, dva u Kastvu (Partizan i Šporova jama), Marinićima, Kostreni (Sv.Lucija), Križišću, Bakarcu, Hreljinu, Drenovi, Dragi, Škrljevu i Krasici.
Manji domovi u okolici grada nalazili su se u Svilnom, Orehovici, Trnovici, Kostreni (Sv. Barbara), Zlobinu, Šmriki, Rubešima (Braće Milih), Grobniku, Brnčićima, Spinčićima i Vitoševu (za one koji
su zabravili tako se nekada zvao Sv. Kuzam).
I to nije bilo sve. Tri doma su bila u sastavu poduzeća, Dom 3.maj na Mlaki, Dom željezničara i Dom poduzeća Rade Končar, a još tri društveno-kulturna okupljališta imale su i nacionalne manjine. Bili su to Circollo italiano, Slovenski dom Bazovica i Studentski dom Jan Palach.
Kada se sve zbroji, ukupno je riječ o četrdeseti jednom (41) domu.
Za one kojima nešto nedostaje na ovom popisu, recimo da su nešto kasnije svoje društvene domove dobili Bakar i Pašac.
Veliko je to bogatstvo. Malo gdje u Hrvatskoj ima toliko domova kulture kao u Rijeci i okolici. Uz nekoliko izuzetaka, izgrađeni su uglavnom nakon Drugog svjetskog rata i bili su namijenjeni za različite oblike društvenog okupljanja. Od sastanaka do priredbi i zabave.
Kada se vidi da u manjim naseljima još vrve životom a u samoj Rijeci neki od njih – poput trsatske Hrvatske čitaonice – bivaju poprište različitih kulturnih događanja a neki drugi mjesta različitih društvenih aktivnosti, može se reći kako su opravdali svoju svrhu.
U zametskom domu Ante Pilepić posljednjih godina svakog dana vrvi od sportaša, osim u vrijeme maškara kada će ga zaposjesti Zametski zvončari.
Neki su domovi pak nedavno i obnovljeni kao onaj u Zlobinu, upravo na radost mještana kojima je godinama nedostajalo mjesto za maškarane tance.
Neka se ljudi raduju i vesele! Živjele maškare!
