Nedavno smo pisali o slučaju Športskog ribolovnog društva Luben čiji članovi, ne svojom krivnjom, ne mogu produljiti koncesiju te prijeti stečaj društva i „deložacija” s Mrtvog kanala, a sada imamo novi slučaj borbe za pomorsko dobro
Piše: Neven Šantić
Naime, predsjednica Mjesnog odbora Centar-Sušak poslala je gradonačelniku Marku Filipoviću otvoreno pismo zbog najave gradnje novog putničkog terminala na Delti.
Izgleda da su prošlomjesečne izjave ravnatelja Lučke uprave Rijeka Denisa Vukorepe, koji je medijski najavio izgradnju novog putničkog terminala na riječkoj Delti sposobnog za prijem brodova do 360 metara, tek sada zazvonile u glavama ljudi u Vijeću mjesnog odbora, pa apeliraju na gradonačelnika da ne dozvoli izmjenu urbanističkog plana.
Tražeći usput „čuvanja Delte kao prostora okupljanja građana i zelenog pojasa”.
Kako će se ovaj slučaj završiti, teško je prognozirati
Kako će se ovaj slučaj završiti, teško je prognozirati. Ako je suditi po izostanku neke značajnije solidarnosti s članovima Lubena, a nema naznaka ni da će se protestu čelnika Mjesnog odbora Centar-Sušak građani pridružiti u nekoj vrsti uličnog prosvjeda, najvjerojatnije se neće ništa dogoditi. Ustraje li Lučka uprava na projektu novog putničkog terminala a gradske vlasti vide da Vijeću mjesnog odbora zapravo nitko ne drži leđa, stvar će proći i bez neke rasprave o tome treba li taj terminal doista Rijeci, odnosno kolika bi bila šteta ili korist od njega.
Riječani su se i te kako znali boriti za svoje interese
Nekada nije bilo tako. Riječani su se i te kako znali boriti za svoje interese.
Evo dva primjera nezadovoljstva građana što su ih zabilježili mediji 1971. i 1972. godine. Zbor građana Pećina smatrao je da je ovaj dio Rijeke zanemaren u Nacrtu društvenog plana razvoja Rijeke do 1975. godine. U prepunoj dvorani tražili su izgradnju supermarketa, dječjeg vrtića, produženog boravka i dogradnju škole.
Korak po korak, dobili su to što su tražili.
Još žešći su biti Vežičani. Na sastanak su pozvali, i odazvala im se, gradonačelnicu Nedu Andrić sa suradnicima te postavili pet pitanja: Što je s izgradnjom opskrbnog centra na Gornjoj Vežici (tada naselju u izgradnji), kada će ovo naselje dobiti autobusnu vezu s centrom grada, kada će škola Donja Vežica dobiti produženi boravak, kakve su mogućnosti za izgradnju sportskog centra na Lupiševu i kakve su mogućnosti gradnje na Donjoj Vežici, preko puta opskrbnog centra. Dobili se obećanja suradnika gradonačelnice, koji su im dali nadu da će problemi s vremenom biti riješeni.
Nekoliko mjeseci kasnije, međutim, sazvan je masovni zbor birača na kojem su Vežičani tražili konkretne odgovore na obećanja koja su odgovorni iz gradske uprave dali u prisutnosti gradonačelnice. U Gradskoj vijećnici upaljen je alarm. Ubrzana je gradnja opskrbnog centra, uskoro je stigla i autobusna veza, i tako redom.
(Riječkom) narodu kao da više nije stalo
Socijalistički čelnici su se najviše plašili narodnog bunta. Ne samo nekog velikog poput štrajka ili uličnih demonstracija. Bilo kakvog koji bi mogao pokazati da vlast ne vlada situacijom ili da loše radi.
Danas u „našoj” demokraciji, toj vladavini naroda kako po definiciji glasi ovaj oblik političke vladavine, kako se čini, vlasti se najmanje plaše tog istog naroda. Jer, izgleda, ni tom (riječkom) narodu kao da više nije stalo.
Izložbu o Generalnom urbanističkom planu 1969. godine posjetilo je 12.000 Riječana, jer im je valjda bilo stalo što će biti s gradom, a kada je krajem 1990-ih u agoniji umirao Croatia Line, na Jadranskom trgu osim šačice zaposlenika s par transparenata nije bilo nikoga tko bi se s njima solidarizirao. Riječani su prolazili pored njih gotovo se ne osvrćući, brinući svoje brige.
Doista, dok čitate ovo, razmislite o tome znaju li se, i žele li se uopće, Riječani boriti za svoja prava, ma kakav god ishod tih bitaka bio, ili im je sve svejedno.
Meni se čini da im je svejedno.
