Zadnjih je godina postala mantra, i to ne samo u Hrvatskoj, kako bi sve bilo bolje kada bi se u školi djecu učilo razmišljati, da ne kažemo “kritički misliti”, a ne ih tjerati da “štrebaju” kojekakve činjenice ili podatke. Pritom se zaboravlja da ako se ne znaju, ne nauče činjenice i podaci da se zapravo i nema o čemu razmišljati.
Piše: Neven Šantić
Ministar obrazovanja Radovan Fuchs pokrenuo je proceduru.
Mediji javljaju da počinju pripreme za uvođenje alternative vjeronauku u osnovnim školama – radni naslov: Kritičko mišljenje.
Doista? U Ministarstvu i obrazovnom sustavu nemaju pametnijeg posla?
Naravno da djecu treba osposobiti za kritičko mišljenje odnosno pomoći im da, kako se to danas visokoparno kaže, “ovladaju vještinom razmišljanja”. No, tko letimično preleti razloge pokretanja ovog predmeta i popis svega onog što bi djeca od prvog do osmog razreda pučke škole trebala usvojiti u toj budućoj zamjeni za vjeronauk, mora postati skeptičan prema njegovom smislu i svrsi.
Najprije elementarno pitanje. Zašto bi djeca koja idu na vjeronauk bila izuzeta od “kritičnog mišljenja”? Zar ona ne zaslužuju “usvojiti vještrine za izgradnju vlastitog mišljenja”? Religijsko iskustvo jest nešto drugo u odnosu na “kritičko mišljenje”, ali je najveća glupost to suprotstavljati jedno drugom i time primjerice ustvrditi da vjerniku, djetetu ili odraslom, ne treba vještina kritičkog razmišljanja. Rječju, svoj djeci treba omogućiti razvijanje kritičkog promišljanja, bila vjernici ili ne.
Sada dolazimo na problem kako to napraviti, kako razviti kritičko mišljenje. U najavi novog predmeta navodi se cijeli niz vještina ili znanja koja će djeca trebati usvojiti. Tu će se, osim spomenutih “vještina za izgradnju vlastitog mišljenja”, između ostalog učiti i kako “biti kreativniji, prilagodljiviji situaciji, fleksibilniji, tolerantniji na stres”, “analizirati i vrednovati tuđa mišljenja”, “izgraditi samopouzdanje i samopoimanje sebe kao autonomnog samomislećeg bića” te, meni omiljeno, “prihvaćati argumente sudionika rasprave kako bi se zajednički došlo do kvalitetnijeg rješenja bez potrebe za dominacijom vlastitog mišljenja”.
Kad napokon dođete do kraja popisa svega onoga što bi naši mališani trebali naučiti u školi – a ne da trče po školskom dvorištu dok su im prijateljice i prijatelji na vjeronauku – umjesto ushita što će nam bar dio djece konačno početi kritički razmišljati o svijetu oko sebe dočeka vas logično pitanje – zar ne bi sve to što će naučiti u okviru predmeta “kritičko mišljenje” djeca, i to sva, i vjernici i oni koji ne vjeruju, trebali učiti i naučiti u svakom od predmeta; od jezika i prirode i društva do matematike i kemije?
I to prirodno, na konkretnim primjerima, uz podršku učitelja, kako bi lakše usvojili konkretna znanja i vještine misleći svojom glavom.
Zadnjih je godina postala mantra, i to ne samo u Hrvatskoj, kako bi sve bilo bolje kada bi se u školi djecu učilo razmišljati, da ne kažemo “kritički misliti”, a ne ih tjerati da “štrebaju” kojekakve činjenice ili podatke. Pritom se zaboravlja da ako se ne znaju, ne nauče činjenice i podaci da se zapravo i nema o čemu razmišljati.
Neznanje se jednostavno ne može nadomjestiti nikakvim “kritičkim mišljenjem”, u bilo kojem području, bilo da su u pitanju prirodne ili društveno-humanističke znanosti. Pogotovo je onda iluzija, da ne kažemo nešto gore, da se “kritičko mišljenje” može izdvojiti iz svakog pojedinačnog predmeta i strpati unutar jednog, i to još kao zamjena za vjeronauk!
Da skratim. Uvođenje “Kritičkog mišljenja” u osnovne škole kao posebnog predmeta, svojevrsna getoizacija “učenja o razmišljanjju”, suprotno je elementarnoj logici, te gubljenje vremena i rasipanje energije unutar školskog sustava.
Žele li u Ministarstvu doista bolju školu te bolju i sposobniju djecu za izazove s kojima će se sretati u budućnosti, neka koristeći kritičko razmišljanje analiziraju tko i kako predaje u školama i što se predaje, pa da onda poboljšaju i postave sustav od kojeg će svi profitirati, i djeca i društvo.
