‘Osjećam se tužno jer smo bili jebeno najbolji, jer smo mogli dobit te Francuze da se nogometni bogovi opet nisu odlučili zajebavat sa nama’, poruka ja navijača
Na Facebook stranici ‘Nogometne ikone’ objavljen je emotivni tekst hrvatskog navijača o jučerašnjem finalnom susretu i pobjedi Francuza nad Vatrenima, a mi vam ga prenosimo u cijelosti:
“Imam 24 godine i jutros sam se prvi put u životu probudija sam od sebe prije 8 sati. Potpuno odmoran. A zaspa sam iza 3. Bistrih očiju, osjećaja četvrtaša prije polaska na prvu ekskurziju na kojoj će planirano prvi put u životu simpatiju iz razreda upitat za ples.
Pored mene je spavala najvoljenija osoba. Poljubija sam je i dok je još buncala u polusnu joj reka: “Danas je prvi dan ostatka naših života. Večeras ćemo spavat u zemlji prvaka svita u nogometu. Na krevetu zemlje prvaka svita u nogometu. I imat ćeš momka iz zemlje prvaka svita u nogometu. I ja curu iz zemlje prvaka svita u nogometu. Osjećam to. Danas nas ni Galacticosi ne mogu zaustavit”.
Ostatak dana prolazija je užasno sporo. Minute ko dani. Sati ko godine. S jednom jedinom mišlju u glavi koja je ionako već puna baluna. Vrtili su se svi mogući filmovi da se organizam barem ušporko pripremi. Od planiranja skakanja u more u robi do onoga “šta ako nas na kraju razbiju”.
Prošlo je sve. Znate kako. A večeras… Večeras se osjećam tužno. A ne mogu nikog okrivit za to. Nikog osim nogometnih bogova koji su nam rekli: “Stop!” Nemojte me krivo svatit. Nisam pohlepan. Ne osjećam se tužno jer smo drugi. Naprotiv, kada je u pitanju nogomet i ljubav prema domovini, nikad se nisam osjeća ponosnije. Ali večeras sam tako tija spavat u zemlji prvaka svita u nogometu.
Osjećam se tužno jer smo bili jebeno najbolji, jer smo mogli dobit te Francuze da se nogometni bogovi opet nisu odlučili zajebavat sa nama. A moju tugu drastično je povećala šetnja kroz moj grad i slavlje ljudi koje nisam doživija nikad. I tek onda me strašno počelo bolit. “Šta bi bilo da smo osvojili? Gorilo bi sve danima!”, stalno mi se motalo po glavi. I svaku zastavu koju sam vidija, i svaku pismu koju sam čuja. Sve me gazilo. Do plača. Do svaćanja da uz sav ovaj ponos koji osjećam nikad neću prižalit šta nismo uzeli boginju. A bili smo milimetrima od nje. Neki naši su je čak i poljubili.
Osjećam se tužno jer je gotov festival baluna, a četiri godine čekanja nisu malo. Za četiri godine imat ću 28. Ona moja najvoljenija osoba s početka dana mi neće više bit cura nego žena. A možda me neće više ni bit. Nepredvidiv je život, a ovo šta smo doživili ovih zadnjih misec dana vrlo vjerojatno nećemo doživit više nikad u životu. To je bilo sad i vrlo vjerojatno više nikad.
Ipak, ako Bog da, jednog dana ću otvorit dušu malom potomku Hrvatu i zajedno s najvoljenijom osobom s početka dana pun ponosa, ali i doze gorčine prepričat kako je svaki moj sunarodnjak tih dana disa samo za jedno. Da pokažemo svitu kako nismo ona slika sa ceremonije dodjele medalja na kojoj svi imaju kišobran, a jedino mi kisnemo. Da, koliko god se držali visoko iznad nas, imamo nešto za šta se ipak prije 20 i nešto godina debelo isplatilo borit.
Momci, ljudi, plakat ću ako dragi Bog da za 10-20-30 godina na ova sjećanja. Šta od ponosa, šta od tuge. I hvala vam na tome. Hvala vam na predivnom litu 2018. I na 4 i kusur milijuna ovakvih priča. Priča koje ćemo nosit duboko u sebi. Ko ’98. Zauvik. Zato nogomet i postoji. Zato život postoji. Emocije se zajebane…”.
Vijesti.hr
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL
VIDEO DANA:
