Christoph Polder je kolabirao. Ništa mu više nije imalo smisla. Spas je pronašao u šumi
Luk, strijela i kamp-kućica. To je sadašnji život Christopha Poldera. Luk, strijela i kamp-kućica umjesto međunarodnih građevinskih projekata i Jaguara s 400 konjskih snaga.
Polder je u srednjim tridesetim godinama i o svome životu govori negdje na sjeveru Bavarske – dok u kamperu kuha čaj, piše Deutsche Welle. Na prvi pogled, čini se kao čovjek čija se životna priča može ispričati u nekoliko minuta, ali to je varka jer je njegova priča neobična.
“Odrastao sam u jednoj sekti, svaki dan je tu bilo strogog tjelesnog kažnjavanja”, kaže objašnjavajući kako je uopće krenuo u smjeru ‘burnouta’. Ima tri starija brata. Bila je to stalna borba za pozornosti. Sa 16 godina napušta obiteljski dom: „S nekoliko rijetkih iznimaka, otad više nisam vidio svoje roditelje.”
Radi na građevini. Živi u kontejnerima. Sve dok ga jednog dana jedan stariji kolega ne motivira da od svog života napravi nešto više. “‘Pa ti si inteligentan, nije građevina za tebe’, rekao mi je Ekrem”, prisjeća se Polder. I onda je počeo studirati za inženjera, a nakon diplome zaposlio se u jednom međunarodnom koncernu.
I počeo je uspon, uspon koji je kod njega trebao zacijeliti sve rane iz djetinjstva. „Ljudi te počnu tapšati po ramenima, to je ono što ti je oduvijek nedostajalo, kad-tad postaneš ovisan o tome.” Polder je strukturiran, siguran u svojim analizama, brz i – voljan pričati.
“Prvi šef je bio očinski, tip mentora”, kaže Polder. Sljedeći je pak bio tip koji je jako dobro znao koji gumb mora pritisnuti kod Poldera da on postigne vrhunske rezultate. I Polder je htio napredovati – kao da mu posao nije „gutao” već dovoljno njegovih resursa. Želio se domoći mastera na području projektnog menadžmenta i nekretnina. „I tako sam došao sa 60 do 80 sati rada tjedno, i usput još studirao.”
Kao projektni voditelj zarađivao je 100.000 eura godišnje, nije imao vremena za prijatelje, nije imao život izvan firme. Ali u firmi, tamo je stekao priznanje i poštovanje. Prazninu u osobnom životu kompenzirao je još većim radom na poslu. Polder je počeo gubiti kilograme, obolio je, a da to uopće nije ni primijetio.
Sve dok mu liječnica nije propisala trodnevno bolovanje nakon jedne lakše prometne nezgode. Tijekom propisanog mirovanja primijetio je da ga održava samo – kretanje. Njegova liječnica je dijagnosticirala “burnout”. „Dijagnoza F 48.0″, precizira Polder. On je oduvijek bio vrlo precizan tip.
Dok pripovijeda o danima svog „izgaranja”, Polder dlanovima pritišće stol. Kaže kako se više nije mogao motivirati da ide na posao. „Spavao sam 18 sati, onda bih nakon toga satima ležao licem prema postelji, slineći…”
Polder je potražio pomoć – i kod liječnika i kod alternativnih liječnika. Prošle su tri godine otkako je napustio svoj posao. Ali od sebe se ne može samo tako maknuti – kad se nečega prihvati, onda on to napravi temeljito.
“Kompletno sam se promijenio, sad sam sasvim drugi čovjek. Prije sam samo radio, a sad radim upravo suprotno”, naglašava. Prodao je sportski auto, kupio kamp-kućicu – i od tada živi od parkirališta do parkirališta, najradije u šumi. Tu i tamo nešto zaradi kao građevinski savjetnik. Sada piše i knjige sa savjetima za studente i investitore s područja nekretnina, ali i priču o sebi, o svom padu i spasu.
