Tekstualno su postigli idealnu ravnotežu između izgubljenih mladenačkih ideala i neutažive želje da se barem ponekad “zalete na vjetrenjače”
ELEMENTAL: Tijelo (383 Records)
Remi, Shot i ostatak Elementala punoljetnost svoga benda proslavili su daleko najzrelijim, najkompleksnijim i jednostavno najboljim izdanjem karijere, što potpisniku ovih redaka ipak predstavlja kakvo-takvo iznenađenje.
Pozicije na sceni bile su neupitne i prije “Tijela” – od na sampleovima baziranih hip-hop početaka svakim novim izdanjem sve su se više približavali pop-rocku, u najkreativnijem i najširem značenju toga pojma. S druge strane, njihova studijska izdanja često su bila prilično neujednačena i oscilirala u kvaliteti, zbog čega sam na ovom dvostrukom albumu očekivao nezanemarivu količinu “fillera”.
Na “Tijelu”, međutim, takvih pjesama za popunjavanje minutaže gotovo da i nema, eventualno tek “Breza” kojoj za preskakanje prosjeka nedostaje neki jači, efektniji refren, i “Sanjam”, Jinxovski „feelgood“ popić koji je, barem u mom slučaju, izazvao potpuno suprotni učinak.
Preostalih 16 skladbi jasno pokazuje da će Elemental svoj najveći koncert, onaj u Domu sportova, dočekati u naponu snage, spremni da se više nego uspješno okušaju u gotovo svim glazbenim žanrovima.
Kao prvo, vrijedi istaknuti da je Remi repanje svela na minimum, što joj je dalo priliku da se konačno potvrdi kao jedna od naših najuvjerljivih i najmoćnijih pjevačica.
Nadalje, instrumentalni ogranak Elementala, sastavljen od niza važnih igrača na sceni, odnosno članova sjajnih bendova poput ABOP ili Pridjeva, nikad nije zvučao bolje i samouvjerenije. Zaista je fascinantno kakvom lakoćom “šaltaju brzine” i čega su se sve dotaknuli kroz ovih 70-ak minuta: u “Šutnja je zlato”, primjerice, do “catchy” refrena nas dovodi paranoidni trip kakvog se ne bi posramio ni Tricky, “Ne prihvaćam tvoj ne” čvrsti je crossover, a “Nek te noge nose” možemo proglasiti izvanbračnim potomkom Darka Rundeka i Zaz.
U bržim stvarima njihov je poznati groove doveden do savršenstva, dok balade poput “U duši smo junaci” ili “Tijelo pamti” fino šetaju između soula, bluesa i mainstream rocka.
Tekstualno su postigli idealnu ravnotežu između izgubljenih mladenačkih ideala i neutažive želje da se barem ponekad “zalete na vjetrenjače”. Glavni junaci njihovih stihova tako smo svi mi koji se približavamo četrdesetoj, ne znajući da li je išta od onog što smo postigli uopće važno i da li ćemo na ovim prostorima jednom ipak moći živjeti normalno.
“Hej Slaveni” tako su iskaz istinskog šoka i užasavanja zbog činjenice da nas aveti prošlosti, koje su mojoj i njihovoj generaciji uništile dane odrastanja, opsjedaju i u srednjim godinama, a “Opet smo junaci”, “S trideset” i “Na ramenima” duboko iskreni prikaz vlastitih kriza identiteta, nerijetko izazvanih krajnje nelogičnom, ali ljudima urođenom potrebom za dokazivanjem drugima.
Kao odgovor na takve krize, Remi i Shot nude optimizam i vjeru u sebe, jedino što vam nitko ne može oduzeti.
Ocjena: 9/10
Vedran Harča
