GLAZBA U 2016.: Donosimo TOP 10 stranih glazbenih albuma iz ove godine koje svakako trebate poslušati

Uz određenu dozu objektivnosti i neopterećenje žanrovima donosimo vam pregled albuma koji su zaslužili svoje mjesto na ljestvicama najboljih albuma 2016. godine.

Ova godina u glazbi bila je iznimno turbulentna. Smrt glazbenih velikana poput Princea, Cohena i Bowiea dominirale su naslovnicama, a ponuda glazbenih albuma što na svjetskoj, a što na domaćoj sceni, nije bila pretjerano zanimljiva. U moru izdanja trebalo se svojstveno potruditi da se pronađe dobar album koji će se iznova vrtiti u playeru.

Iako je većina godišnjih listi s najboljim albumima već izašla, na njima se nalaze već očekivana imena, uz tek poneko iznenađenje. S dobrim dijelom lista može se složiti svatko, no ipak, uz određenu dozu objektivnosti i neopterećenje žanrovima neki albumi su zaslužili svoje mjesto na ovoj ljestvici od deset ponajboljih albuma koji su uvelike obilježili ovu godinu.

1. Leonard Cohen – You Want It Darker

„You Want It Darker“ je posljednji album Leonarda Cohena koji je možda na najbolji način zatvorio krug njegove bogate karijere. Stilski širok, nošen Cohenovim vokalom, album je napravljen minuciozno te se pritom pazilo na svaki detalj. Cohen je možda znao da ga sustiže smrt, a samim time njegova motivacija za stvaranjem mračnih blues skladbi s prepoznatljivim potpisom očito je bila na vrhuncu. Pjesme “On the Level”, “Steer Your Way”, “You Want It Darker” i “It Seemed the Better Way” stvaraju strahopoštovanje kod slušatelja i najviše se ističu na ovom albumu.

2. Yello – Toy

Nakon devet godina pauze švicarski pioniri elektronske glazbe Yello objavili su album „Toy“. Kod Yelloa je uvijek bila specifična količina ludila i lucidnosti koju su unosili u svoju glazbu, a s 13. studijskim albumom „Toy“ nisu razočarali. Dieter Meier i Boris Blank poigrali su se različitim žanrovima, a Meierov groteskan glas na tragu Cohena savršeno se uklopio na pjesme „30’000 Days“, „Starlight Scene“, „Tool Of Love“ ili „Dialectical Kid“. Ljubitelji Yelloa s oduševljenjem su dočekali „Toy“, a ovaj dvojac se svojstveno potrudio da opravda očekivanja i podigne ljestvicu u svom stvaralaštvu.

3. Michael Kiwanuka – Love & Hate

Glazba Michaela Kiwanuke privukla je pažnju šire mase nakon izbacivanja albuma „Love & Hate“ i lansiranja istoimenog singla koji je vrlo brzo osvojio radio postaje. Album je prepun slojevitih i raskošnih pjesama s melankoličnim ugođajem na kojima se Kiwanukin glas praktički savršeno uklapa. Neki su ovom britanskom glazbeniku zamjerili što se ovim albumom odmakao od svog prepoznatljivog folk i soul stila kojeg je njegovao od početka svoje karijere, no ipak, preslušavajući album „Love & Hate“ ne može se reći da se Kiwanuka pretjerano odmakao od svojih glazbenih korijena. Njegova ogoljena glazba obogaćena je proširenim instrumentarijem, a produkcijski potpis Danger Mousea, Infloa i Paula Butlera prezentirao je Kiwanukin soul u jednom modernom ruhu, što se prilično može čuti na pjesmama „One More Night“ i „The Final Frame“.

4. Eli “Paperboy” Reed – My Way Home

Eli Paperboy Reed albumom „My Way Home“ vratio je slušatelje u zlatno doba sedamdesetih kombiniranjem rocka, funka, R&B-a i soula. Pjesme poput “Your Sins Will Find You Out”, „Movin“ ili “Cut Ya Down” najbolje dočaravaju potonju tvrdnju. Retro zvuk albuma i Elijev specifičan vokal najbolje prezentiraju kako bi Black Keysi zvučali da su odlučili nastaviti raditi glazbu u smjeru njihovog albuma „Attack & Release“ i da su je, naravno, dignuli na jedan viši nivo. Eli je mnogima prošao ispod radara, no on je ove godine izbacio jedan od ponajboljih albuma koji svakako treba poslušati.

5. King Gizzard & the Lizard Wizard – Nonagon Infinity

Kada spojite moderne i najranije psihodeličare i progresivce dobijete King Gizzard & the Lizard Wizard. Njihov album „Nonagon Infinity“ je cjelina u kojoj se pjesme stapaju i čiji je naglasak prvenstveno na samoj psihodeličnosti glazbe. Halucinogene supstance treba izbjegavati, no po pitanju glazbe, one su nekada dobar poticaj da nastanu albumi poput „Nonagon Infinity“. Ljubitelji retro zvuka mogli bi vrlo lako prigrliti ovaj album i imati ga na repeatu danima, jer upakiravanje pjesama u taj retro štih daje šarm čitavom albumu.

6. Julian Lage – Arclight

Album „Arclight“ američkog jazz gitarista Juliana Lagea donosi rafinirane gitarske premaze na tragu Johna Scofielda, samo s jednim, nazovimo to populističkim prizvukom koji će privući i one koji nisu ljubitelji jazza. Sporohodni singl „Nocturne“ i razigrani „Harlem Blues“ najavili su album i već tu su dali naslutiti što se može očekivati. Lage se, naime, nije se pretjerano bavio virtuoznošću od koje pate mnogi jazz gitaristi, već je odlučio svoju glazbu pojednostaviti kako bi ona bila primamljiva širem slušateljstvu. Držeći se principa manje je više, Lage će „Arclightom“ osvojiti slušatelje koji će se, vjerujem, vrlo rado vraćati preslušavanju ovog albuma.

7. David Bowie – Blackstar

Mnogi smatraju da je Bowie pjesmom „Lazarus“ nagovijestio svoju smrt i da je njegov posljednji album „Blackstar“ dobio pažnju upravo zbog njegove smrti, no ne može se reći da stvari stoje baš tako. Kombinacijom popa, rocka, jazza i elektronike Bowie je ostao dosljedan svojoj glazbi. Konceptualni performansi s kojima se Bowie poigrava te kvalitetne pjesme koje pridonose pojačavanju njegovog kulta ličnosti ukazuju kako je ovaj glazbeni majstor odlučio otići u velikom stilu. Možda se ne radi o njegovom najbriljantnijem albumu, no „Blackstar“ je prilično značajan jer se na njemu Bowie posvetio isključivo sebi i samim time dao album jednu drugačiju i osobniju dimenziju.

8. Animals as Leaders – The Madness of Many

Tosin Abasi je jedan od ponajboljih svjetskih gitarista i ujedno je alfa i omega benda Animals as Leaders. Progresivna glazba, djent, jazz, zanimljiva međuigra kompleksnih ritmova i hipnotizirajućih melodija najbolji su opis albuma „The Madness of Many“. Abasijeva kreativnost na ovom je albumu najbolje došla do izražaja i pokazala njegovu puni gitaristički potencijal. Bend je napravio značajnu transformaciju i njihove pjesme zvuče prozračnije i primamljivije, što se ponajprije osjeti na skladbama „The Brain Dance“, „The Glass Bridge“ ili “Private Visions of the World”. Nakon ovakvog albuma ne treba sumnjati da nas od ovog benda očekuje još iznenađenja – naravno, onih pozitivnih.

9. Birdy – Beautiful Lies

Od krhke djevojčice s impozantnim vokalnim sposobnostima Birdy je stasala u glazbenicu koja je albumom Beautiful Lies na dobrom tragu da za par godina postane velika poput Adele ili Florence Welch. Njena baršunasta i topla boja glasa, koja podosta dolazi do izražaja na pjesmi „Words“ ili „Silhouette“, glavni je adut njenog stvaralaštva. Netko bi rekao da ovaj album nikako ne bi trebao spadati u najbolje albume godine, ali upravo „Beautiful Lies“ pokazuje prekretnicu u njenom radu koja joj omogućuje da raste još više, što je dovoljno da Birdy dobije svoje mjesto na ovoj listi.

10. Eleanor Friedberger – New View

„New View“ Eleanor Friedberger bio je pozitivno iznenađenje na samom početku 2016. godine. Album s klasičnim rock kompozicijama koje prizivaju glazbeni duh šezdesetih i sedamdesetih uz jednu autobiografsku crtu u tekstovima pokazao je rast Friedberger kao autorice i glazbenice. “Open Season”, “Because I Asked You”, “All Known Things” su ponajbolje pjesme na ovome albumu koji vrlo lako mogu zaokupiti pažnju slušatelja.

Matej Devčić

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views