RECENZIJA: Novi album Red Hot Chili Peppersa – baladama i eksperimentiranjem do prosječnosti

“The Getaway” po mnogočemu predstavlja prijelomni trenutak u karijeri Peppersa – osim što je riječ o prvom materijalu u četvrt stoljeća snimljenom bez Ricka Rubina, na većini pjesama odlučili su se odreći svog zaštitnog znaka

Obožavatelji dugovječne kalifornijske četvorke novi su album čekali punih pet godina i za svoje strpljenje dobili tek još jedan dokaz da su Red Hot Chili Peppers bez Johna Frusciantea na gitari jedva prosječan bend.

Krivicu za to ponajmanje snosi njegov aktualni nasljednik Josh Klinghoffer koji je u šest žica “ugurao” rastrzane funk riffove na tragu Chica, emotivne soft rock solaže, psihodeliju i onaj tipični “peppersovski” zvuk, no u skladateljskom smislu ni ovoga puta nije uspio probuditi kreativnu kemiju koja nam je donijela “Blood Sugar Sex Magik” i druga velika ostvarenja s Fruscianteom.

“The Getaway” po mnogočemu predstavlja prijelomni trenutak u karijeri Peppersa – osim što je riječ o prvom materijalu u četvrt stoljeća snimljenom bez Ricka Rubina koji je producentsku palicu prepustio Danger Mouseu, na većini pjesama odlučili su se odreći svog zaštitnog znaka, svima nam dobro poznatog punk-funka.

Albumom tako dominiraju balade i skladbe “srednje brzine”, dok je fantastična ritam-sekcija (Flea i Chad Smith) u prvi plan izgurana tek u “Dark Necessities”, “We Turn Red” i “Goodbye Angels”, ne baš uspješnim vraćanjem na staze kojima su ponosno koračali osamdesetih i devedesetih.

“The Longest Wave”, “The Hunter” i “Dreams Of A Samurai” odvode nas još dalje, u prvu polovicu sedamdesetih, vrijeme kada su top-listama vladali pop-soul i “adult oriented rock” izvođači poput Eaglesa ili Eltona Johna koji i gostuje u instant zaboravljivoj “Sick Again”.

Nešto bolji dojam ostavljaju poigravanja s Beatlesovskom psihodelijom u “Feasting On The Flowers” i grungeom u “Detroit”, dok bi „This Ticonderoga“ uz malo jači refren s lakoćom ušla u bilo koji od budućih “best of” izdanja grupe.

U konačnici, svakako treba pohvaliti želju da i poslije toliko godina na sceni svoju glazbu povedu u neke njima prilično strane žanrove. S druge strane, teško je vjerovati da će laganice koje smo nabrojali u ovom tekstu na playlistama fanova ikad, barem i nakratko, zamijeniti “Scar Tissue”, “Breaking The Girl” ili “Californication”. O “Under The Bridge” da i ne govorimo.

Ocjena: 5/10
Vedran Harča

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views