Ljubitelji horor-filmova, ali i dobrog filma uopće, ne propustite: u riječkom multipleks kinu igra ponajbolji „mali“ horor godine – „To dolazi“ (It Follows, 2014.) dosad malo poznatog scenarista i redatelja Davida Roberta Mitchella.
Zašto „mali“? Riječ je o nezavisnoj američkoj produkciji, filmu napravljenom izvan velikih holivudskih studija, i to za svotu od – za američke prilike – nevjerojatno štedljivih 2 milijuna dolara. Film je prvotno prikazan još u svibnju prošle godine na Filmskom festivalu u Cannesu odnosno Sundance festivalu američkog nezavisnog filma, a dobar glas koji se proširio o filmu zainteresirao je s vremenom i velike distributere koji su poželjeli otkupiti prikazivačka prava.
U toj bitci pobijedila je tvrtka-kći poznate „The Weinstein Company“ koja je film počela distribuirati početkom ožujka najprije u manjem broju američkih kina, a potom je „To dolazi“ krenuo i u „široku“ distribuciju – u 1200 kina širom Amerike. Film je dosad ukupno utržio oko deset i pol milijuna dolara, uključujući i zaradu iz francuskih i britanskih kina s početka ove godine, i to je sasvim pristojan utržak s obzirom na minimalni budžet filma. Kada uložiš dva, a dobiješ deset, to je uvijek dobra kalkulacija!
No čime je „To dolazi“ u tolikoj mjeri oduševio kritiku i publiku koja je svakako svojim naknadnim komentarima pridonijela popularnosti filma? Riječ je o svojevrsnoj stilskoj posveti hororima 70-ih i 80-ih kakve je snimao naprimjer John Carpenter, a stil podosta duguje njegovom klasičnom remek-djelu „Napad na policijsku stanicu“, ali i stilu drugih filmova „novog američkog vala“ u koji se ubrajaju, pored Carpentera, i redatelji poput Briana De Palme („Carrie“) ili Waltera Hilla („Vozač“). Riječ je o filmovima koji su njegovali kreiranje uvjerljivih situacija i uvjerljivih junaka te njihovih složenih dramskih odnosa uz dojmljiv ugođaj – i nisu se oslanjali samo na specijalne efekte i estetiku i krv “slasher” horora!
Priča filma prilično je jednostavna, a situirana je u mirno predgrađe „usporenog“ američkog grada, tako nam poznatu i već milijun puta opjevanu američku „suburbiju“. Mlada junakinja Jay živi okružena sestrom Kelly i prijateljima Paulom i Yarom, no kada se u relativno kratkotrajnoj vezi s dečkom Hughom upusti u seksualni odnos, Hugh joj prenese svojevrsnu kletvu – nesretnu Jay će neprestance slijediti samo njoj vidljive strahotne kreature željne njezine smrti. Jedini način da ih se otrese je – da novim seksualnim odnosom kletvu prenese nekom drugome…
No ova naizgled tipična eksploatacijska potka horor-filma nije povod bedastoćama kakve uglavnom gledamo u posljednje vrijeme na velikim ekranima kada su horori u pitanju – „To dolazi“ je naprosto uvjerljiv, pametan horor – koliko god to film ovoga žanra može biti. Naime, junaci se u filmu ne ponašaju glupavo – ako netko nekog upozori „ne idi tamo“, upozoreni neće iči. Kada junakinja uvjerava ekipu da joj nešto nevidljivo prijeti, oni ju ne ismiju, nego joj povjeruju, i čine sve što je u njihovoj moči da ju zaštite. Ako se može tako reći, ovaj hororac vjeruje u prijateljstvo i snagu ekipe da savlada svako zlo – pa bila to i ovakva (parabola) o opasnosti od još uvijek itekako prisutnog AIDS-a i drugih prenosivih veneričnih boleština
Kako bi troškovi bili u okviru onoga s čime je David Robert Mitchell raspolagao, morao se lišiti pomisli na angažman nekog iole poznatijeg glumca. No angažirana ekipa, posebno Maika Monroe kao Jay i Keir Gilchrist kao Paul znatno su pridonijeli uvjerjivosti filma.
I na kraju, ali ne i najmanje važno, tu je i sjajna filmska glazba, soundtrack sastavljen od elektronskih eksperimentalnih skladbi mladog kalifornijskog umjetnika Richa Vreelanda, koj se ovdje potpisao umjetničkim imenom Disasterpeace.
„To dolazi“ ipak vam neće doći tek tako, stoga pravac multipleks, i provjerite je li istina sve što se o filmu priča!
