U tekstu su se prepoznali mnogi iz društvene, kako ju volimo nazivati, „tihe većine“ – riječ je o na nepravde već „oguglalim“ ljudima koji prepoznaju rastući primitivizam oko sebe i društvo koje ne grabi naprijed, nego – u najboljem slučaju – već desetljećima stoji na istim polazišnim točkama…
Prema navodima portala Index.hr, jedan je gorko iskreni Facebook status jučer „ubrao“ na tisuće i tisuće komentara postavši, što se kaže, „hit“ na društvenoj mreži. Kako navodi portal Index.hr napisao ga je jedan (prilično rezignirani) Riječanin, no ne navodi niti otprilike inicijalima ili nekim drugim podatkom išta pobliže o autoru teksta u kojem su se, čini se, prepoznali mnogi iz društvene, kako ju volimo nazvati, „tihe većine“ – već na nepravde „oguglali“ ljudi koji prepoznaju rastući primitivizam oko sebe i društvo koje ne grabi naprijed, nego – u najboljem slučaju – već desetljećima stoji na istim polazišnim točkama.
Neimenovani Riječanin je na svom Facebooku iznio stavove o svim gorućim temama u Hrvata, a na kraju se zapitao gdje su njemu slični danas te ustvrdio kako su takvi – “smetnja u ovoj jebenoj zemlji”.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
Jebote…
Ne volim janjetinu. Niti je kidam rukama i zubima. Istovremeno.
Bez salvete i u znojnoj majici. Ne pričam dok mi paprčnjak (ili tako nekako) viri iz usta. I ne guram ga nazad bocom pive. Tople.
Da, koristim dezodorans.
Thompson mi je nešto za što me nije uopće briga. Neka čovjek pjeva.
Ne bacam se po podu kada HDZ pobijedi. Ne bacam se ni kada SDP pobijedi.
Ne stavljam zastavu na prozor kada je nekakav blagdan. Ni nemam zastavu. Ne znam ni gdje se kupuje.
Nemam nista protiv Srbijanaca.
Čak ni ne znam to tocno napisati.
Ne mislim da je ZDS uzvik nešto oko čega treba raditi dramu. Ako želiš vikati, viči.
Ne mislim niti da je Hrvatska repka najbolja na svijetu i da nam sitra ovisi o njoj. Mislim da je dobra za to koliko nas ima. Ne padnem u nesvijest ako izgubimo. Veselim se kada pobjedimo.
Žao mi bude poraza, ali ostanem priseban.
Navijam za Rijeku. I veselim se kada Hajduk, Cibalia ili Dinamo pobijede nekog u nekom euro kupu. Fora su mi i BBB i Torcida i Armada i svi ostali.
Dok navijaju. Smijem se transparentima i povicima… Imaju duha. Divno mi je vidjeti bakljade.
Prestanem se smijati kada se zaustave na autocesti i pomlate se.
Ne vidim smisao. Trebali bi stati na odmorištu, najesti se, napiti, prepričavati si zgode, smijati se, izgrliti i poželjeti si sretan put. Trebali bi, da…
Ne idem na bolovanje 2 dana jer je kum dobio sina. Ne idem ni kada mi nešto ide na živce.
Kada smo kod kumova, nemam ih 14.
Ne idem ako me ne slomi. A i tada ne idem.
Moj posao sam ja. Radim ga radi sebe, ne radi ičega drugog.
Nemam CD od klapa i tamburaša u autu. Nemam ni Dina Merlina. Ni Škoru. Ni Nekakvu Vesnu sa zmijama.. nemam jer ne volim.
Nemam ni krunicu oko retrovizora. Niti navlake na kockice za retrovizore.
Jednom je jedna prijateljica išla na abortus.
Vjerovali ili ne, još mi je prijateljica. I bit će zauvijek.
Moj tata me nije nazvao po svom tati.Nije ga bilo sram što je prvo bilo žensko dijete.
Nisam imao svadbu za 300 ljudi od kojih 270 nepoznatih. Nije me bilo briga za koverte i poklone. Ženio sam se zbog sebe, ne zbog 100 maraka.
Nisam ni čekao ni kupovao mladu na stepenicama.
Nisam imao cak ni harmonikaša. Ni zastavu. Ni onoga koji sjedi na prozoru dok auto vozi i maše zastavom kao lud. Ni onoga koji ima žute brkove i jos žuće prste od cigara, prekratku kravatu, smeđi pojas i crne cipele i “kao on nešto organizira sve”…
Ne idem u crkvu kada je red.
Idem kada mi dođe.
Puno puta mi ne dođe. Sve više puta..
Ne mislim da u školi treba biti vjeronauk, jednako kao što ne mislim da u crkvi treba biti tjelesni i kemija.
Ne smetaju mi strane pjesme.
Nemam problema ako moja žena sjedi za stolom i priča dok ja šutim.
Nemam problema ni s time da peglam ili skuham.
Ne mislim da moram vikati “tako je” svakom majmunu zamotanom u zastavu.
Ne zanima me tko je ustaša, a tko partizan. Uopće.
Mislim da je dobro da opraštamo i krenemo dalje. Ako nista drugo, zbog naše djece.
Nisu mi seksi cure s 20 kg šminke i jeftinim, izblajhanim frizurama u ultrakratkim crvenim minicama od “rastezljive svile” i cipelama u kojima ne znaju hodati.
Ljepše su mi one pametne.
Čak im ni ne dobacujem ništa. Nikada.
Ne jebe me ni 5 % gdje si bio 91′. Mene samo zanima gdje sam ja bio. To znam i to je samo moja stvar. Preživio sam. Idemo dalje.
Ne smeta me ni ako dečko ima dečka, a cura curu. Ne da me ne smeta, nego ne znam tko sam to ja da bih to uopće komentirao. Zar je to uopće tema?
Ne pušim fore kako ću upoznati nekoga visoko pozicioniranog ili “poznatog”. Boli me za takve. Više mi znači vidjeti tetu Nelu koja me je čuvala kao dijete nego sve predsjednice, premijere, ministre, glumce, pjevače..
Plaćam porez. Ne tražim vezu za svaki klinac. Ne pričam glasno u hodniku punom ljudi i koristim slovo I gdje god ono treba biti. Ne galamim na žene po šalterima (a rado bih koji put).
Jebe mi se za Hercegbosnu. Čak ni to ne znam napisati ispravno. I jebe mi se kako se piše. Jednako kao što se njima jebe za bilo koji dio Hrvatske i za mene.
Ne zanimaju me ni hrvatske serije i filmovi. Ne smijem se na “Stipe u gostima”, ” Nad lipom neki broj”, a niti na Brešanove filmove. Svi su isti. Ista radnja, ista kamera, isti glumci, isti gledatelji… Isto budžetiranje.
Severina mi je zgodna ženska. I točka. Nije pjevačica. Za pjevanje moraš imati glas. I znati što s njime činiti.
Ne idem na koncerte u Slunj, Čavoglave, Knin. Grozno mi je vidjeti taj zastoj u svakom pogledu. Odem gledati Bon Jovija, Bublea, Stonse, Urbana, Olivera, En face, Grad, Natali Dizdar, Abbu, Zucchera…. I ne sramim se što ne znam je li vukovi piju s izvora vodu. Boli me ona stvar za vukove. I za vodu.
Ne mislim da je Golf najbolji auto.
Niti VW.
Ne govorim svima, kada me upoznaju ili kada nešto zajebem, da sam bio branitelj.
Nemam ni plaketu. Ne treba mi. Nisam išao zbog plakete i zbog povlastica. Išao sam jer je tada na TV-u neko dijete plakalo u blatu bez igdje ikoga.
Ne odobravam nikakve šatore. Osim indijanskih.
Mislim da Sanader i ” Ćaća se vrača” uopće nije fora.
Povraća mi se od vola na ražnju i megafona.
Kada se jedan s 2 zuba u ustima, crnim naočalama, crnoj majici uvučenoj u traperice digne i kaže: “Ti ne voliš Hrvatsku” dođe mi da kažem: volim, prijatelju (koji to nisi, niti ćeš mi ikada biti). Hrvatsku – da. Tebe i takve – ne.
Ali ne kažem. Ne pada mi na pamet opravdavati se tebi, samo zato jer ne podrigujem glasno i očekujem od drugih smijeh na to….
Takvi ko ja smo u ovoj fuc..g zemlji smetnja.
A znam da nas je more….
Samo ne znam gdje su svi…
Jebote, stvarno, gdje su svi?