Da je Hrvatska iseljenička zemlja, odavno je općeprihvaćena činjenica. No ona sve više postaje i klasična useljenička zemlja, sve je više stranih radnika. Njihov je status, međutim, nesiguran, a integracija izostaje, piše u analizi DW, a prenosi Index.
Broj napada skočio s 228 na 1150
Mada postaje sve uobičajenije da se na gradilištima, u trgovinama, ugostiteljskim objektima ili na biciklima i motociklima kao dostavljači hrane – i to ne samo u Zagrebu, već i u drugim većim gradovima – vide ljudi za koje je na prvi pogled jasno da su strani radnici, o ovom se fenomenu intenzivno piše tek od ljeta.
Krajem kolovoza, usred turističke sezone, ničim izazvan brutalni napad trojice mladića na jednog Indijca u središtu Zagreba nagnao je i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića da se oglasi u javnosti oštrom osudom i porukom da “nikakvo nasilje neće biti tolerirano”. On je pozvao građane da “se odupru netrpeljivosti i predrasudama te da prijave svaku sumnju na zločin iz mržnje”, i apelirao “na izgradnju društva temeljenog na solidarnosti, poštovanju i ljubavi prema bližnjima”.
To premlaćivanje stranog radnika, koji je postao žrtva samo zato što na prvi pogled izgleda drugačije od domaćeg većinskog stanovništva, nije izoliran slučaj. Statistike Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju stalan rast broja kaznenih djela naspram stranih radnika u Hrvatskoj. Dok je 2022. zabilježeno 228 takvih slučajeva, godinu dana kasnije je taj broj bio gotovo pet puta viši – 1150. A po navodima MUP-a je osjetna tendencija rasta zabilježena i u prvih sedam mjeseci ove godine u usporedbi s istim razdobljem prošle.
“Nasilja je bilo i ranije”
Luciju Mulalić iz zagrebačkog Centra za mirovne studije, nevladine organizacije koja već godinama izbjeglicama u Hrvatskoj pruža besplatnu pravnu pomoć, ovaj razvoj ne iznenađuje. “Nasilja prema strancima je bilo i ranije, već godinama, prije svega prema izbjeglicama na granicama. Sada su žrtve češće strani radnici, naprosto zato što ih je više i vidljiviji su. Ali u osnovi je to ista vrsta nasilja, samo se sada mijenja fokus”, kaže Mulalić u razgovoru za DW.
Utoliko su aktualni slučajevi samo nastavak prakse koja se već dugo upražnjava “i to od strane državnih institucija, policije” smatra ona. Tu, uvjerena je, leži i važan razlog za ovo sadašnje nasilje: “Općenito postoji nezainteresiranost ili čak odobravanje političkog vrha u vezi nasilja prema onima koji su označeni kao “drugi”. Nasilje prema strancima je u slučaju izbjeglica već normalizirano, pa se to sada prelijeva na strane radnike. U javnosti se ne vidi osuđivanje toga od strane politike, a ima i huškanja od političkih stranaka.”
“Hrvatska treba strane radnike”
Istovremeno je Hrvatska upućena na priliv radne snage iz inozemstva. Procjenjuje se da je od pristupanja zemlje Europskoj uniji prije 11 godina Hrvatsku napustilo oko 400 tisuća ljudi u potrazi za poslom, ponajviše u Austriju, Njemačku i Irsku. Mnoge privredne grane, prije svega građevina, turizam i industrija, bez stranih radnika ne bi uopće mogle normalno funkcionirati.
Dok je 2021. bilo izdano više od 80 tisuća radnih dozvola za strane radnike, taj se broj prošle godine popeo na nešto više od 174 tisuće, dok se procjenjuje da bi ove godine to moglo biti i 200 tisuća. S obzirom na oko milijun i 600 tisuća zaposlenih u zemlji, to čini 12.5% aktivne radne snage.
Najveći broj izdanih dozvola se pritom odnosi na radnike s područja nekadašnje Jugoslavije. Od oko 159 tisuća dozvola izdanih do kraja rujna ove godine na građane Bosne i Hercegovine otpada 30 tisuća, iz Srbije 24 tisuće, Sjeverne Makedonije 12 tisuća i s Kosova više od 6 tisuća.
No tek nešto manji je ukupan broj dozvola izdanih radnicima iz Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša, Uzbekistana i Egipta.
Ranjiva skupina
Mada strani radnici u Hrvatskoj formalno imaju slična prava kao i domaći, u stvarnosti su često diskriminirani. Njihov pravni status je vrlo nesiguran: dozvola boravka im je vezana ne samo uz dozvolu za rad već i za zapošljavanje kod nekog određenog poslodavca. Dozvole se izdaju na godinu dana, a potom ih se mora obnavljati. Ako izgube posao, imaju 14 dana vremena da nađu novi ili gube dozvolu boravka. To širom otvara vrata mogućnostima diskriminacije.
“Ljudi se ne žele žaliti oko radničkih prava, recimo kada im kasne plaće, kada im se ne plaćaju prekovremeni sati ili ih se na poslu diskriminira, jer se boje da će izgubiti posao, a onda i boravak”, kaže Mulalić. “Ljudi su uplašeni zbog ranjivosti statusa.”
Strah od utjecaja na kulturni identitet
S obzirom na to da se većim dijelom radi o nekvalificiranim ili slabo kvalificiranim radnicima, njih se u hrvatskoj javnosti uglavnom ne percipira kao osobe koje ekonomski ugrožavaju domaće stanovništvo, već ih se gleda prije svega u kontekstu percipiranog utjecaja na kulturu i identitet te na sigurnost, objašnjava za DW Vedrana Baričević, docentica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i istraživačica Centra za istraživanje državljanstva, etničnosti i migracija pri Fakultetu.
“Postojeća istraživanja pokazuju da onaj dio javnosti, koji imigraciju percipira kao problem, preferira osobe koje dolaze iz zemalja i kultura koje smatraju kulturološki srodnima. Stoga su osobe iz hrvatskog susjedstva, recimo Bosne i Hercegovine ili Srbije, bolje prihvaćene od osoba koje dolaze iz kultura koje se smatraju dalekima ili stranima”, navodi Baričević. Naročito se “muslimane, posebno one izvan našeg susjedstva, smatra retrogradnima i potencijalno opasnima”.
Kada se radi o ljudima iz Nepala, Indije ili Filipina postoji skeptičnost “po pitanju moguće integracije ovih osoba u društvo, odnosno mogućnošću njihove prilagodbe ovoj kulturi. No ovdje nam tek predstoje istraživanja”, napominje Baričević.
Potrebni integracijski programi
Da bi se to pospješilo, potrebna bi bila smislena i sustavna politika integracije onih stranaca koji namjeravaju ostati u zemlji, ali toga u Hrvatskoj nema, napominje Mulalić. Ključan faktor integracije je poznavanje jezika. No, javno financirani programi učenja jezika i integracije dostupni su prema zakonu samo priznatim izbjeglicama, ali u stvarnosti ni oni ne funkcioniraju.
Hrvatska je po pitanju azila učinila što mora zbog europskog zakonodavnog okvira, a po pitanju rada ponaša se kao što su to činile imigracijske zemlje prije nego što je integracija postala top tema, kaže Vedrana Baričević. “O samim stranim radnicima kao ljudima se vrlo malo razmišlja – to pokazuje i termin ‚uvoz stranog radnika'”.
“O njima se uopće ne razmišlja kao o ljudima”
U konačnici to dovodi do zatvaranja stranih radnika, prije svega iz azijskih zemalja, u svoje zajednice, jer je to jedino što znaju. Malo je kontakata s domicilnim stanovništvom, ljudi se boje odbijanja.
Stoga bi, naglašava Lucija Mulalić, trebalo učiti iz iskustva Hrvata koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća i kasnije išli u Njemačku. “Njemačka se ponašala kao da su ljudi došli privremeno i nije razmišljala o punom uključenju u društvo. Tako sada postupa i Hrvatska. Mi nastavljamo politike iz kojih bi trebali učiti kako ne treba raditi”, upozorava aktivistica iz Centra za mirovne studije.
U kontekstu aktualnih promjena Zakona o strancima konačno se počelo govoriti i o integraciji i o potrebama ovih ljudi, a ne samo interesima Hrvatske u korištenju radne snage. Otvoreno je pitanje, međutim, hoće li doista takve politike biti donesene i hoće li zaživjeti, napominje Baričević, piše Index.
