Pad ruskog drona u Zagrebu bacio je, moguće tek nakratko, temu koja je povodom agresije na Ukrajinu ponovno došla u fokus javne rasprave – povratak obaveznog vojnog roka
Piše: Neven Šantić
U svakom društvu postoje zaljubljenici u oružje, ratovanje i vojnu obuku. Američka NRA, udruga koja promovira pravo na nošenje oružja pozivajući se na ustav te države, broji više od pet milijuna članova. U Hrvatskoj takve udruge nema, ali ima dovoljno zagovornika militarizacije zemlje koji ne mogu prežaliti što punoljetni muškarci više nemaju obavezu služenja vojnog roka.
Nisu prestali žaliti za tim ni kada je Hrvatska postala članica NATO-a, upravo zato da smanji broj vojnika i u slučaju potrebe uz sebe ima vojni štit.
Zato, od kada je 2007. godine formalno suspendirano obavezno služenje vojnog roka, ne prođe duže razdoblje a da netko, češće iz desnih opozicijskih redova nego iz vlasti, navodeći kao razlog nacionalnu sigurnost, ponovno ne potegne ovo pitanje.
HDZ: ‘Obavezni vojni rok je samo suspendiran’
Posljednji put lani kada je ministar obrane Banožić spomenuo mogućnost povratka obaveznog vojnog roka u nekom obliku (kakvom – nije obrazlagao), premijer Plenković ga je poklopio da neće biti ništa od toga. Sada su pak i premijer i ministar unutarnjih poslova Božinović znatno suzdržaniji. Znakovito je međutim da je ulogu neke vrste glasnogovornika preuzeo HDZ-ov zastupnik Ante Deur tvrdeći, parafraziram, da je obavezni vojni rok samo suspendiran a ne i trajno prekrižen, te da ozbiljna vlast to pitanje uvijek drži otvorenim.
Pa kada je tako, pokušajmo staviti na stol što bi jedna ozbiljna vlast doista trebala imati na umu ako, i kada, ponovno odluči na Vladi i u Saboru raspraviti o obaveznom vojnom roku.
Kažu zagovornici obaveznog vojnog roka da bi to zapravo bila obuka od nekoliko tjedana, mjesec dva, u rukovanju oružjem da nam se ne “dogodi katastrofa kao Ukrajincima”. Ovom logikom, koja zapravo Ukrajince opisuje kao vojno nesposobne, ruskoj vojsci bi bilo spriječeno napredovanje da je više Ukrajinaca bilo bolje osposobljeno za ratovanje.
Baš!
Ruska vojska je vojna sila kojoj se za sada, usput rečeno, ukrajinska vojska više nego dobro odupire, i da njoj nasuprot stoje tisuće Ukrajinaca s puškom samo bi bilo više mrtvih a, bojim se, rezultat bi bio isti. Zar bi više ukrajinskih vojnika pješaka, poznatih u povijesti ratovanja kao topovsko meso, spriječilo razaranje Kijeva, Harkiva i drugih ukrajinskih gradova, te stradanje civila, kada ruska vojska puca iz najsuvremenijeg oružja?
Osim toga, svi civili koji su htjeli – pridružili su se obrani zemlje, i brzo naučili rukovati oružjem, bez da im je za to trebao vojni rok.
Drugi najčešći argument za obavezni vojni rok je iz takozvanog odgojno-autoritarnog arsenala i kaže da vojni rok treba biti obavezan kako bi se mladi naučili disciplini, vojnom drilu, odgovornosti prema zemlji, domoljublju i drugim “zaboravljenim vrijednostima”, umjesto da stalno igraju igrice ili prebiru po mobitelu.
Ponovno, baš!
Vojska nigdje u svijetu odavno više nije “odgojno-obrazovna institucija” kakva je, prema predodžbama zaljubljenika u izmišljenu bolju prošlost, bila prije sto ili pedeset godina kada su u nju dolazili gradske mamine maze i dečki iz zadnjih zabiti, jedni da nauče da život nije valcer a drugi da se civiliziraju.
U današnjem globaliziranom svijetu gdje svi znaju sve o svima mladi trebaju realizirati svoje potencijale bez da izgube godinu ili više dana zbog vojne obuke, a vojska je ozbiljna profesionalna djelatnost u kojoj sve manji broj ljudi barata sve sofisticiranijim oružjem. A kada se dogoditi rat kao što je ovaj u Ukrajini, važnijim naoružanjem će ionako upravljati vojni profesionalci, a obični, unovačeni vojnici će braniti svoju zemlju i ginuti bez obzira prošli prije toga vojnu obuku ili ne.
Umjesto dakle da se razmišlja o ponovnom uvođenju vojnog roka, u bilo kojoj formi, u Hrvatskoj kao članici NATO-a bi onima koji to doista žele valjalo omogućiti da nekoliko vikenda godišnje, u neposrednoj blizini naselja u kojem žive, vježbaju rukovanje oružjem (bez da spavaju i jedu u vojarni da bi trošak bio minimalan), te prije svega nastaviti profesionalizaciju vojske i modernije je opremiti.
A taj planirani novac koji bi se utrošio na povratak obaveznog vojnog roka – a milijuni kuna bi se sigurno potrošili trajao on šest ili tri mjeseca, pet ili tri tjedna – valjalo bi preusmjeriti u izdvajanje za znanost, tehnologiju i obrazovanje.
To bi bilo jedino racionalno i mudro, nešto od čega bi, prije ili kasnije, svi imali koristi.
